Eto, doživjesmo i to. Nakon odgađanja i pitanja hoće li ili neće biti koncerta, Antonio Sanchez Special Quartet with Donny McCaslin, Miguel Zenon & Scott Colley konačno se sinoć pojavili na pozornici Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula i zaokružili ovaj produžetak ili manju verziju Backstage Live Pula festivala nakon prošlotjednog koncerta FORQ kvarteta.

Sanchez i društvo predstavili su nešto potpuno drukčije od fuzije koju su pred ljubitelje i ljubiteljice jazza u Puli iznijeli Henry Hey i ostatak benda.

Ovo sinoć bio je onaj dobri stari jazz koji ide u jednom smjeru, ali nije mu strano iskoračiti izvan utabanih staza, malo gacati po blatu i na momente djelovati nekako sirovo, ali to u pozitivnom smislu. Repertoar se sastojao od skladbi koje je Sanchez radio za svoje albume i to su skladbe čvrstog zvuka koje se ne moraju pošto-poto dopasti široj publici.

Dok su FORQ bili razigrani, glazbenici u Sanchezovom bendu djeluju vrlo natjecateljski nastrojeni, sa željom da se dokažu kao bend, ali i pojedinačno. Sanchez za bubnjevima, Colley s kontrabasom, Zenon s alt saksofonom i McCaslin s tenor saksofonom nisu došli samo da bi odradili koncert.

I njima je svirka nedostajala i htjeli su se ispucati, dati sve od sebe. Kvartet Antonija Sancheza je kvartet individualaca od kojih se svatko želi pokazati, ali da bi dobili svoje minute u fokusu reflektora na bini, moraju se dokazati. I dokazuju se, ne štede se i daju apsolutno sve od sebe. Kompromisa ovdje nema.

Kada Sanchez, McCaslin, Colley i Zenon krenu u soliranje, oni daju apsolutno najbolje od sebe, jer to je trenutak koji čekaju, ne samo oni nego i publika koja se jednako tako ne štedi aplauzima podržati te njihove napore. Toliko se trude nadmašiti jedan drugoga, a pritom ostati na jednoj povezanoj razini, da je teško po tom pitanju izdvojiti najjači trenutak večeri, ali ipak u jednom trenutku u drugom dijelu koncerta McCaslin je tako navalio na svoj saksofon da se činilo da će mu se istaliti u rukama, kao da doslovce želi iz njega iscijediti melodiju. Djelovalo je to gotovo nestvarno, poput jedne skladbe u kojoj su odlučili malo eksperimentirati, otišavši nakratko do granica jazza i natrag, čime su malo začudili publiku koja je međutim brzo shvatila o čemu se radi.

Uglavnom, dečki su ostali u formi od zadnjeg nastupa u Domu hrvatskih branitelja. Tada su bili trio koji je predvodio McCaslin, uz Colleyja i Sancheza i ostavili publiku u stanju očaravajuće hipnoze, valjda nitko nije očekivao da će biti baš toliko dobri. Sanchez je još prije toga nastupio u Malom rimskom kazalištu s legendarnim Patom Mehenyjem, dok je bas svirao Christian McBride koje je prije nekoliko godina upravo na Backstage Live Pula festivalu doveo publiku u ekstazu svojim big bandom.

Ne treba stoga čuditi da su sinoć očekivanja bila visoka, a Sanchez i kolege imali su još jedan adut u rukavu, a to je bila Thana Alexa, pravim imenom Thana Pavelić, koja je naše gore list, ali rođena i živi u SAD-u. Ona je jazz pjevačica, nominirana je za Grammyja i pritom je Sanchezova supruga.

Savršena je to kombinacija, a još kada uz bend svog supruga zapjeva na pozornici na INK-a jednu njegovu skladbu, više se ništa ne treba dodavati. Dokazano talentirana i beskrajno šarmantna, ostavila je publiku u nadi da će jednom baš na ovoj pozornici održati cjelovečernji koncert. Thana, koju je upoznao na koncertu Olivera Dragojevića, je i razlog zašto se Antonio, prema vlastitom preksinoćnom priznanju, osjeća napola Hrvatom, pa je i publiku pozdravio na hrvatskom ne skrivajući sreću što opet sviraju pred živom publikom.

Sanchez, Colley, McCaslin i Zenon izučeni su majstori svog posla, virtuozi prekaljeni u mnogobrojnim studijskim sessionima i živim svirkama s najvećim jazzerima današnjice, i to njihovo iskustvo bilo je vidljivo i čujno i na koncertu u Puli. Sanchez je taj koji samouvjereno predvodi i u čijem bubnjanju publika nalazi razloge za zadovoljstvo, ali on je i poput časnika koji traži od svih svojih vojnika da se pokažu. Kod Sanchezovog vrlo posebnog kvarteta, kako se sastav zove, nitko ne ostaje u pozadini, svi će prije ili poslije biti poslani na prvu liniju, i to će oni učiniti sa zadovoljstvom.

Colley i dalje briljira sa svojim kontrabasom, kao da se trudi stalno pomicati granice i pokazuje koliko je važna njegova uloga. Zenon se možda u početku čini malo skriven, ali kada dođe njegov trenutak da svojim saksofonom pokaže što zna, raspalit će do kraja, kao i McCaslin koji se jednom već pokazao i kao uspješan vođa benda, a kao "običan" član neće sebi dopustiti da ostane u sjeni.

Nema popuštanja. Ovaj jazz je čvrst, nepokolebljiv i stamen, možda nekome može biti malo dosadnjikavo, ali u cjelini ovi glazbenici dok sviraju uživo kao preksinoć nikoga ne žele ostaviti ravnodušnim, i u tome su uspjeli pred publikom koja je ispunila sva mjesta u zadatim epidemiološkim uvjetima.

Povezane vijesti

• Američki instrumentalni fusion kvartet FORQ: GLAZBA JE U SVOJEM NAJBOLJEM IZDANJU IZRAZ RADOSTI
• ANTONIO SANCHEZ: JAZZ JE NAJTRANSCENDENTALNIJI OBLIK GLAZBE, POPUT BUDIZMA. Važno mi je da moja glazba govori o slobodi, ljepoti, uzbuđenju, vrhuncima i dolinama, dubokim kontrastima... Sve je to u ljudskoj komunikaciji i osjećajima
• BACKSTAGE LIVE PULA: Antonio Sánchez Special Quartet with Donny McCaslin, Miguel Zénon & Scott Colley u INK-u