Crvotočinama možemo objasniti i telepatiju ili komunikaciju između dvoje ljudi koji su intimno povezani kao što su majka i dijete ili partneri. Kroz intimnu povezanost se vjerojatno razviju dijelovi mozga koji djeluju kao neka vrsta voki-toki uređaja pomoću kojih partneri mogu razmjenjivati podsvjesne, tihe poruke 

Nikola Tesla je jednom rekao: Onog dana kad znanost počne proučavati i nefizikalne (tzv. duhovne) pojave, u deset će godina napredovati više nego u ranijim stoljećima svoje povijesti. Mislim da smo došli vrlo blizu toga trenutka, vjeruje dr. Ivo Orlić do nedavno redoviti prof. nuklearne fizike na Odjelu za fiziku Sveučilišta u Rijeci, a sada još uvijek vrlo aktivno radi na novom znanstvenom projektu o fiziologiji posta.

Prije desetak godina vratio se u domovinu nakon vrlo impresivne znanstvene karijere. Radio je preko dvadeset godina na institutima i sveučilištima u Amsterdamu, Singapuru i Sydneyju, a svoju je znanstvenu karijeru započeo na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Njegove izjave i djela odaju dojam renesansnog čovjeka, širokih pogleda bez ograničavanja. Prije desetak godina poduzeo je još jedan veliki korak. Oplovio je svijet jedrilicom kao treći Hrvat, a nedavno je u okviru naklade Uliks iz Rijeke tiskana i njegova knjiga pod nazivom FIU Odiseja. U knjizi je opisao svoja landranja oceanima svijeta, mnogo lijepih i teških trenutaka, ali isto tako kroz retke te opsežne knjige, provlači se i tanka nit velike transformacije kroz koju je prošao. Stoga slijedi i pitanje

- Koliko je put oko svijeta jedrilicom utjecao na Vas?

- U tri riječi, rekao bih – puno, jako puno ! Bila je to značajna prekretnica u mom životu, da tako kažem, ”jednosmjerna karta”! Odlaskom na ocean znao sam u dubini duše da će povratak u laboratorij biti gotovo nemoguć. Znanost se danas razvija nevjerojatno velikom brzinom. Ako na par godina napustite taj vlak gotovo je nemoguće ponovno skočiti u njega i nastavit tamo gdje ste stali. Ako netko želi biti na samom vrhu, raditi na tzv. cutting-edge istraživanjima, treba raditi na najboljim sveučilištima i u najbolje opremljenim laboratorijima, biti okružen s mladim, ambicioznim kolegama i studentima. U takvom sam okruženju radio gotovo punih deset godina na sveučilištu u Singapuru. Stoga je taj dio moje karijere, u znanstvenom a i financijskom smislu, bio najproduktivniji. Kad smo se 2000. godine preselili u Sydney, okruženje na institutu u kojem sam radio je bilo ležernije. Imao sam osjećaj da ulazim u zonu komfora i da polako, ali sigurno, stagniram u razvoju. Trebali su mi novi izazovi i odmak iz ustaljene sredine, izlazak iz okvira i relativno lakog i dobro plaćenog posla. I tako sam, u tom gradu jedara, počeo ozbiljno raditi na ostvarenju svog dječačkog sna – oploviti svijet jedrilicom. Došao sam u FIU fazu. Fiu je polinezijska riječ koja u grubom prijevodu znači, vrijeme je za promjenu. Tako sam nazvao svoj 14 metarski brod talijanske proizvodnje, prekrasni Grand Soleil 46.3 i krenuo u skoro trogodišnju avanturu. Ta je bila faza pucanje lanaca konvencionalnosti i izlaska iz okvira.

- More je bilo učitelj, katalizator promjena. Čemu Vas je more naučilo?

- Vjerujem da najbolje učimo kad pred sobom imamo teške izazove. To je naravno naporno, ali neophodno za razvoj. A More tu prednjači, ne laska nam, ne tepa nam, ne mazi nas! More je dobar ali strog, nemilosrdan učitelj, učitelj koji traži respekt! To je jedna od prvih lekcija koju svaki mornar prije ili kasnije nauči. More zna biti mirno i razigrano ali kad pokaže svoje razorno lice onda s njim nema šale, ne podnosi amaterizam i nestašluke! Kako sam u knjizi u više navrata spomenuo, navigacija bespućima oceana, a posebno ulasci u nepoznate luke i lagune usred noći ili kroz teška nevremena, često podsjeća na napeti film prepun obrata i kontrapunkta ili na adrenalinske, kompjutorske igre ali s jednom, temeljnom razlikom – u ovoj igri imamo samo jedan život, a ne sedam ili devet! Tu ne postoji gumb Replay, ne znamo kraj, ne znamo da li će biti happy end ili tragedija ili možda čak i tragikomedija?? More nam daje samo jednu šansu!

- Ukratko, Albert Einstein je tu potrebu za učenjem na teškim lekcijama lijepo izrazio metaforom: Brod je najsigurniji u luci, ali to nije razlog njegova postojanja! Ili drugim riječima, sigurnost doma i posla, nas uspavljuje, usporava razvoj, limitira horizonte. Poznati Američki motivacijski spiker Les Brown je isto rekao drugim riječima: Ne možeš vidjeti cijelu sliku, ako si unutar njenog okvira.

- U fokusu Vašeg interesa vječna su pitanja i razmišljanja o odnosu svemira, prirode i Boga, mostovi između znanosti i duhovnosti. Je li moguće da ta dva svijeta imaju zajedničku osnovu? Vaš novi izazov i znanstveni projekt je rad na spajanju fizike i metafizike. O tome dosta govorite i u svojoj knjizi. Kako uspijevate povezati ta dva, prividno potpuno oprečna, svijeta?

- Nisam prvi, a niti posljednji znanstvenik koji je osjećao da su znanost i duhovnost komplementarne discipline koje se međusobno nadopunjavaju, prožimaju i zapravo govore o jednom te istom ali različitim jezikom. Isac Newton, Max Plank, Heizenberg i mnogi drugi znanstvenici jedinstveni su bili u mišljenju da je znanost još daleko od toga da bi mogla odgovoriti na sva pitanja te da ima još puno pojava i zakonitosti koje će vjerojatno još neko vrijeme biti izvan domene znanosti. Stoga nam te pojave stvaraju privid mističnog, spiritualnog, duhovnog. Opet moram citirati Einsteina koji je rekao: Znanost je bez religije hroma, a religija bez znanosti slijepa. Slično je papa Ivan Pavao II. napisao: vjera i razum su dva krila kojima se ljudski rod uzdiže k promatranju istine.

Gledano iz znanstvene perspektive, posljednjih se 50-tak godina slika svijeta dramatično promijenila. Onaj dobri stari Bohrov model atoma kojeg smo učili u školi i s kojim je vjerujem većina čitatelja upoznata (atom u kojem je centralna, teška jezgra oko koje kruže sićušni elektroni) je davno napušten i zapravo nema veze s realnošću. To je da tako kažem, bajka za malu djecu. Rezultati moderne kvantne fizike nam govore da materija nije ono što nam se čini.

- Kako onda fizičari danas vide svijet? Što je materija? Kako moderna kvantna fizika vidi materiju i svijet oko nas?

- Fizičari u šali kažu da svi znaju što je materija, a fizičari ne znaju! Evo zašto. Danas znamo da proton nije čvrsta kuglica već da je njegova prividna dimenzija određena poljem kojeg stvaraju tri kvarka koji su sastavni elementi svakog protona (i neutrona, ali u nešto izmijenjenom sastavu). Kvarkovi, isto kao i elektroni, su elementarne čestice – čestice koje ne možemo rastaviti na manje čestice. Te su elementarne čestice puno sitnije od dimenzija koje danas možemo izmjeriti i stoga možemo pretpostaviti da su to zapravo točke u prostoru, tzv. vorteksi. Ti vorteksi isijavaju polja, primjerice električno i gravitacijsko polje. Zahvaljujući električnom polju, velike grupe čestica (molekule, kristali, itd.) se međusobno odbijaju ili privlače i na taj način stvaraju privid čvrstine. Također odbijaju ili apsorbiraju i elektromagnetske valove (svijetlost) i taj nam odsjaj daje obrise tijela koja nas okružuju. Slično tako, zahvaljujući isijavanju gravitacijskog polja iz tih čestica, stvara se i privid težine tj. međusobnog privlačenja tijela.

Povezane vijesti

• Laserski fizičar iz Pule i njegova druga strast - kuharstvo; GORAN ZGRABLIĆ: Cucina povera pravo je bogatstvo. Zaboravljene recepture koje ne koštaju ništa
• Emotivan istup poznatog hrvatskog fizičara: Nemamo više nastavnika, ostajemo i bez studenata
• RIJEČKI FIZIČAR MARKO JUSUP: HRVATSKA JE NAJTOPLIJE MJESTO NA ZEMLJI Sapporo je na istoj geografskoj širini kao i Rijeka, a tamo je pet mjeseci snijeg i led