Nije posrijedi tek bolest nostalgije ni spoznaja putem prašnjavog dokumenta iz kojeg iščitavamo povijest našeg grada i regije. Nije to samo kulturološka, povijesna, etnografska građa koja neovisno o razini filmske kvalitete nudi relevantan dokument vremena, živo autentično svjedočanstvo. Ima nečeg i u epifaniji, ali onoj Joyceovoj

"Na noćnom nebu Učke risat će riječka rafinerija svoje složene konture. Poslije ovog sata ostat će u njoj samo noćni čuvari. Isto tako, ostat će samo noćni čuvari u izolskoj tvornici ribljih konzervi, ali neće tako biti u Raši. U njenoj je utrobi uvijek boja noći, ali je život dana."

Unatoč ovom i ne baš nepoetičnom romantiziranju postratne izgradnje zemlje, s uživljenim propagandnim spikerskim glasom razumljivim za 1952. godinu, kada redatelj, kasnije i važan teoretičar filma, filmski kritičar, romanopisac, novelist, doktor prava Branko Belan zajedno s velikim snimateljem Oktavijanom Miletićem u proizvodnji Jadran filma snima dokumentarni film "Istarski puti", ovaj vrijedan 13-minutni film, za sve one koji prije tri dana nisu bili u Pulskoj filmskoj tvornici na obilježavanju Svjetskog dana audiovizualne baštine i besplatnoj projekciji četiri dokumentarna filma iz arhive Hrvatske kinoteke koja tematiziraju Istru i Pulu 50-ih i 70-ih godina dostupan je, za razliku od preostala tri, i na YouTubeu.

Svega sedam godina nakon oslobođenja i pet godina nakon konačne presude u Parizu 1947. godine, "Istarski puti" iz 1952. otkrivaju Istru koja je tada nepoznata hrvatskom i jugoslavenskom stanovništvu. Film prati riječke gimnazijalce prilikom izleta u Istru i predstavlja krajeve koje su oni posjeti u razdoblju nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nakon Opatije i Mošćenica, istočnom obalom Istre uputili su se prema Puli, a zadnja točka izleta bila je Raša.

Raritet je gotovo nerealan kadar pulskog Foruma, gdje su te 1952. godine u dijelu prema Rivi odnosno današnjem 'Parku mladenaca' prisutni ostaci volti objekta do Augustovog hrama.

 Joyceova epifanija

 Nije posrijedi samo bolest nostalgije ni tek spoznaja putem golog, zaboravljenog prašnjavog dokumenta iz kojeg iščitavamo povijest našeg grada i regije. Nije to samo kulturološka, povijesna, etnografska građa koja neovisno o razini filmske kvalitete nudi relevantan dokument vremena, živo autentično svjedočanstvo.

Ima nečeg i u epifaniji, ali ne u njenom antičkom smislu očitovanja prisutnosti božanstva, kasnije bogojavljenja, već u Joyceovoj epifaniji - iznenadnom otkriću neke pojedinosti koja nadahnuto osvjetljuje cjelovit smisao djela.

Na tu epifaniju ukazao je svojedobno beogradski/pulsko/riječki redatelj i kritičar Nikola Lorencin, autor knjige "Džejms Džojs i film", ali i autor polusatnog dokumentarnog filma o Puli iz 1973. "Na sred mora krčma jedna" koji je, kao jedini u boji, također prikazan te večeri u Pulskoj filmskoj tvornici. U tom filmu članovi pulskog zbora "Lino Mariani" u konobama pjevaju vesele gradske pjesme na talijanskom dijalektu, dok je dio filma snimljen u brodogradilištu Uljanik na brodu "Berge Adria", jednog iz serije mega brodova za norveškog vlasnika Bergesena.

Predstavljajući prije tri i pol godine u Rijeci svoju knjigu o vezi Joycea i filma, Lorencin je kazao i ovo: "Mene je zanimalo što to od filme, od ideje, duše, značenja filma postoji u Joyceovim knjigama i to sam istraživao deset godina. Joyce je vrlo privržen filmu; ali ne kao autor koji piše scenarije ili po čijim se djelima prave filmovi, nego kao čovjek koji misli i koji u svojoj literaturi oblikuje nešto što je vrlo nalik filmu. Što to znači? Obično kažemo da film oslikava život, da filmska traka registrira to što je pojavno u stvarnosti. To je istina, međutim iza svega toga što filmska traka nama pokaže i otkrije od pojavnog, postoji neka suština, postoji nešto što Joyce naziva epifanija, odnosno otkriće, odnosno pokazivanje djelića svijeta koji mi ne možemo tako često i izravno otkriti, ako ne promišljamo što ta slika, što to što film pokazuje, govori o ovoj stvarnosti".

Treba reći da je Nikola Lorencin - čiji je djed Mate iz Medulina između dva svjetska rata kao i mnogi emigrirao u Novi Sad, zamijenivši rad u posrnulom pulskom arsenalu za rad u novosadskoj, tada prvoj balkanskoj tvornici aviona 'Ikarus' - veliki dio svog života proveo u Puli i Rijeci, dok nije otišao u Beograd na filmsku akademiju. 

Izravni prijenos 

Dokumentarni 25-minutni film Tomislava Radića "Izravni prijenos" snimljen je u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine, a što nije nebitno, jer se u filmu posebna pažnja usmjerava na nezavidan položaj istarskih Hrvata za talijanske vlasti, a kasnije i na pjevanje hrvatske himne. Snimljen je u istarskom selu Veli Mlun blizu Buzeta. U dnevnoj sobi, Jakov Cerovac članovi obitelji i susjedi okupili su se ispred televizora u očekivanju izravnog TV prijenosa iz kazališta, u povodu akcije prokopavanja tunela kroz Učku. Prisjećaju se Drugog svjetskoga rata te uspoređuju kako se živjelo nekad, a kako sad, ukazujući prilično sumorno na loše uvjete na selu, odlaske mladih i prijeteću propast cijele obitelji.

- Suze mi dojdu na oči kad čujem kad smo djeca ovo pjevali u školi, a onda su nam Talijani zabranili da ni za svoju majku ne govorimo hrvatski. Ipak su dani našeg djetinjstva bili lijepi, i eto pod starost ponovno čujemo ono što nam gane srca, govori Jakov u filmu pa zapjeva sa zborom iz TV prijenosa "Lijepu našu", a zatim i "Krasna zemljo Istro mila".

- Mi smo danas gospoda prema onome što smo ranije bili. Što se momentalno života tiče, nama ne fali ništa. Svi su u selu popravili kuće. Prije nisu bili dostojne za život. Pristojno se može živjeti. Svi imaju kućanske aparate, mašine za pranje, frižider. Svatko ima radio aparat u kući. Ima deset televizora u selu. Život je lijep, ali budućnost ne vidimo u njemu, pa nam to moral baca dolje. Jer, kad ispred sebe čovjek ne vidi svoje nasljedstvo, da će to kontinuirano ići, a to bi trebalo da bude. Ali, kad podmlatka nema, propast je gotova, nastavlja zabrinuto Jakov Cerovac, i to neuobičajeno, kao i svi drugi članovi obitelji, na štokavici.

Autor ovog dokumentarca, pokojni Tomislav Radić, jedan je od najpoznatijih hrvatskih filmskih, televizijskih i kazališnih redatelja. U svom najpoznatijem, debitantskom igranom filmu "Živa istina" iz 1972. godine, toj dokumentarističko-improvizacijski uobličenoj priči o nezaposlenoj zagrebačkoj glumici (Božidarki Frajt), na tragu poetike Jean-Luca Godarda, Radić je obilato koristio iskustva iz dokumentarnog filma. Dakle, samo godinu dana ranije, Radić snima "Izravan prijenos", dio njegove trilogije "Istrani".

Bogatu filmsku večer u Pulskoj filmskoj tvornici zaključio je jednominutni filmski žurnal "Svečanost u Uljaniku" iz 1972. godine, na kojem je zabilježena proslava 115. godišnjice postojanja brodogradilišta "Uljanik", kao i godišnjica uvođenja radničkog samoupravljanja, a kojoj je prisustvovao predsjednik Tito.

"Neka rješenja danas djeluju pomalo amaterska, ali …"

Filmski kritičar i redatelj Elvis Lenić također je bio u Klubu Pulske filmske tvornice na projekciji četiri filma o Istri i Puli.

- Lorencinov "Na sred grada krčma jedna" je etnografski iznimno bitan film. Sviđa mi se ta bizarna vezanost čiriličnih natpisa i zbora Lino Mariani. Možda neka rješenja iz današnje perspektive djeluju pomalo amaterska (zoomovi u brodogradilištu, kamera koja pleše), no u cjelini, iskreno mi je drago da sam ga pogledao. Odlična mi je modernistička završnica, kada se uz zvučnu podlogu industrijskog zvuka brodogradilišta, izmjenjuju kadrovi iskrenja s plesom mladih u disco klubu. To je jedan dobar televizijski etnografski film koji sigurno ima više šarma danas, nego kad je nastao, kaže Lenić. Osvrnuo se i na "Istarske pute", film iz ranog Belanovog dokumentarističkog opusa.

- To je jedna razglednica Istre iz razdoblja kad Istra uopće nije bila poznata. To nije jedan od najboljih Belanovih dokumentaraca, ali je također etnografski zanimljiv. Treba reći da je snimatelj proslavljeni Oktavijan Miletić čija se, doduše, majstorska ruka nazire zbog relativno loše kopije filma, zaključuje Lenić.

Ništa bez energije Marka Zdravkovića-Kunca

Vrijedi naglasiti da je Pulska filmska tvornica, uz neposustajuću filmofilsku i pedagošku energiju njena voditelja Marka Zdravkovića-Kunca, dostojno obilježila Svjetski dan audiovizualne baštine. Kako je Zdravković-Kunac naglasio u uvodu, audiovizualna baština svjedok je ekonomskoga, političkoga i društvenoga razvoja, evolucije i edukacije, znanstvenoga znanja, raznolikosti kultura naroda i zajednica, kao i razvoja prirode i svemira.

Izostane li briga za tu baštinu, previđa se da bi već za desetak godina nepopravljivo mogla osiromašiti ljudska memorija, kultura i identitet. Hrvatska kinoteka od osnutka 1976. do danas prikupila oko 15.000 naslova domaće i strane filmske produkcije.

Povezane vijesti

• Počinje 14. Škola filma "Pulska filmska tvornica 2018."
• Večeras 'Filmski kviz' s poklonima za najbolje
• "Kaja, ubit ću te!" u Pulskoj filmskoj tvornici