Taština je otrov!

Dan uoči premijerne izvedbe najpoznatije Shakespeareove drame "Kralj Lear" u zagrebačkom HNK-u, u režiji Janusza Kice i s Predragom Mikijem Manojlovićem u naslovnoj ulozi, pulska glumica sa zagrebačkom adresom Jadranka Đokić igra Cordeliu, najmlađu i omiljenu kraljevu kćer, čija iskrenost potakne ludilo i u obitelji i u kraljevstvu, s tragičnim krajem za gotove sve glavne aktere.

Komad počinje u trenutku kada se ostarjeli kralj Lear povlači s prijestolja odlučivši razdijeliti kraljevstvo svojim kćerima te onoj koja ga najviše voli dati najveći dio. Goneril i Regan mu laskaju, no najmlađa Cordelia iznenadi svojeg oca riječima kako svoju ljubav ne može nakititi praznim riječima. ("Nesretnica ja, ne umijem srce podići do usne.")

U ovoj drami isprepletenoj političkim intrigama, tajnim savezima i sukobima nitko ne izlazi kao pobjednik. Raskošne fabule s mnoštvom likova, "Kralj Lear" još od praizvedbe 1606. godine očarava publiku, postavši jedno od najizvođenijih Shakespeareovih djela. Duboka ljudska analiza starosti, roditeljstva, odnosa prema bližnjima, bračnih veza, ljubavnih zanosa, izvanbračnih veza, postojanosti i skromnosti, taj tekst čini jednim od temeljnih djela dramske literature.

S Jadrankom Đokić, sve zrelijom (dodali bismo, i sve ljepšom) glumicom, koja se u glumu zaljubila za stasanja u Dramskoj skupini Istarskog narodnog kazališta pod vodstvo redatelja Roberta Raponje, razgovarali smo neposredno uoči premijere, nakon još jedne u nizu sve intenzivnijih i napornijih proba.

- Kako se inače nosite s pritiskom uoči skore premijere? Koje su Vaše metode ili to ovisi i o tome kako diše cijeli kolektiv na čelu s redateljem?

- Trenutno me jedino muči grlobolja i pad imuniteta. Osjećam pozitivno uzbuđenje uoči dolaska publike, a sve ostale, okolne nervoze, nastojim držati na distanci i zadržati mir i sabranost. Čak i onda kada ništa naizgled ne funkcionira, znam da dođe trenutak kada stvari "sjednu" na svoje mjesto. Koncentrirana sam na ono gdje mogu utjecati.

- Zna se reći da su sve glumačke uloge u "Kralju Learu" zahtjevne. Koliki je Vama glumački izazov glumiti Cordeliju? Koju psihološku nijansiranost nosi lik Cordelie?

- Cordeliju mi je zahtjevno igrati utoliko što je fizički prisutna u prvoj sceni u komadu i ponovno se pojavi gotovo na samom kraju. Održavati koncentraciju u garderobi do ponovnog izlaska nije nezahtjevno. Lakše bi mi bilo kopati, nego čekati. Ali, eto, i u tome se krije izazov za mene. Pitanje je što ću uspjeti donijeti u to kratko vrijeme fizičkog postojanja na sceni. Nezahvalno mi je u ovom trenutku analizirati Cordeliju, pokušavam je "živjeti". Nadam se da ću donijeti ženu koja ima sličnosti sa svojim ocem, ali koja djeluje iz iskrene ljubavi. Ona voli bez očekivanja i interesa; govori ono što osjeća, iako bez potpune svijesti o očevu već započetom fizičkom i moralnom propadanju. Snažna je žena i stoički će podnijeti njegove tiranske izljeve - suprotstaviti mu se, na kraju i oprostiti.

- Kralja Leara ovaj put glumi Predrag Miki Manojlović. Kako je u kazalištu raditi na sceni s tim velikim glumcem, prvi put i odmah u velikoj Shakespearovoj tragediji? Čime vas je impresionirao na dosadašnjim probama?

- Svojom jednostavnošću i otvorenošću. Pred složenim zadatkom tako mirno i sigurno nastupa, da je zadovoljstvo pratiti ga u toj virtuoznosti prepunoj iskustva. Imamo otvorenu i dobru komunikaciju od prvog dana i time je radni dan istodobno i razdoblje ugodnog druženja.

- Zbog mračne, tragične radnje ova se Shakespeareova drama znala u daljoj prošlosti romantizirati pa većina glavnih junaka ne bi na kraju umrla. Zašto je danas "Kralj Lear" sa svom tragičnošću i težinom aktualan odnosno potreban u kazališnom repertoaru? Koja pitanja otvara?

- Sva pitanja koja otvara su vječna i svevremenska. Od obitelji i njene disfunkcionalnosti, roditeljstva, starenja i odnosa obitelji prema starosti, a i njenom utjecaju na promjenu osobnosti, političkim intrigama i sukobima, bračnim odnosima, rivalstvu među braćom i sestrama... Fantastično oslikava stanje kaosa koji živimo. Mnogo likova suprotnih htjenja, koji istovremeno slijepo jurišaju na svoje ciljeve. Komad fino dokazuje koliko je naša ljudska priroda naš najveći neprijatelj.

- Kad smo kod izostanka Cordelijina laskanja ocu, koliko taština razara čovjeka, posebno moćnike, ali i intelektualce, umjetnike u njihovom punom ostvarenju? Nedavno sam pročitao da na laskanje 'padaju' najviše obrazovane osobe.

- Zašto me to ne čudi. Taj prisutni dječji princip: vrijediš onoliko koliko te drugi prihvaća i potvrđuje. Teško je i strahovito, valjda, suočiti se sa svojim nesavršenostima. Obično se iza arogantnosti i samouvjerenosti kriju krhkost, nesigurnost, nedostatak ljubavi i osjećaja nevoljenosti. I najmanja kritika dovodi do bijesa, povrijeđenosti i osjećaja odbačenosti. Gubljenja tla pod nogama jer se stvorena slika o sebi poljuljala. Taština je otrov! Jednostavno sprečava osobni, duhovni razvoj i napredak osobe što znači da je teško ostvariti svoj puni potencijal. Zagledati se u sebe, potražiti odgovore iznutra, odbaciti iluzije o tome tko vjerujemo da jesmo, nadići vlastiti ego dovelo bi do onoga što je ostalo, do onog što stvarno jesmo. Međutim, ta jedna lažna, krhka slika sebe jedina je sigurnost za koju se čovjek drži. Kada se ta slika sruši, dolazi do razaranja ustroja cijeloga bića. Što je, zapravo, šansa za mir i spoznavanje samog sebe kao, na primjer, Learu.

- Je li "lakše" glumiti u komediji ili, pak, težina uloge ne ovisi o žanru već o tekstu, redateljskoj viziji...?

- Teško je glumiti ako nemaš dobar tekst koji ti daje osnovu za bilo što. Možda je to najizraženije u komediji. Ako nije dobro napisana, uza sav glumački trud i talent, praznina će biti - očita. (Zoran ANGELESKI)