Sebi budite stroži nego drugima

Dr. Boris Domagoj Biletić, književnik i publicist, urednik časopisa "Nova Istra", predsjednik Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika pokretač je i urednik novog e-časopisa za književnost "Stav", koji je posvećen književnoj kritici. Bio je to povod da s njim porazgovaramo o tome kako je došlo do ideje o kreiranju takvoga časopisa, te o smjernicama daljnjeg razvoja časopisa.

Bez kritike i kritičnosti

- U hrvatskome kulturnom prostoru nema časopisa isključivo posvećena književnoj kritici. Činjenica je to koju nije bilo teško zapaziti i o kojoj se među kolegama piscima i unutar onoga što je preostalo od takozvana književnog života šuškalo i stalno ju se ponavljalo, gotovo kao mantru. Meni su ustvrde koje ostaju samo na razini gotovo usputnih zapažanja dosadile, iako neko vrijeme na takvo stanje nisam reagirao, osim deklarativno, doduše javno, žaleći što je tomu tako. Kad su mi žalopojke sasvim dojadile, a u tom smislu i sebi dosadih kao promatrač u toj tužnoj priči, odlučio sam pokušati nešto učiniti. Dosad bih, godinama unatrag, načinjao prostor odluke i akcije te sam nekoliko puta gotovo krenuo u neizvjestan pokušaj, no pritisnut prevelikom količinom angažmana i raznovrsnošću obveza, uostalom već urednikom jednoga časopisa, odustajao sam, ali sad se čini da sam odluku samo odgađao. Tinjala je ona, nije se gasila, danas sam toga svjestan. I negdje u travnju 2017. kao da mi je pukao film, kako se to kolokvijalno kaže. Jer kakva je kultura, kakva je književnost, kakvo je društvo i cjelokupan život u njemu bez kritike i kritičnosti, kritičkoga odmaka, bistrenja i razmjene ideja, sučeljavanja argumenata i činjenica, otvorene rasprave o sustavu vrijednosti svijeta u kojemu živimo? A upravo u društvu bez kritike i kritičnosti stasalo je i u nas i u svijetu nekoliko posljednjih naraštaja, mnogi odmaknuti od knjige, zakinuti za neka znanja i vještine, lišeni kritičkoga mišljenja, bez poticajne znatiželje. Premda svjestan da ni u ovoj stvari ne treba generalizirati, ipak ne vjerujem da sam baš u velikoj zabludi kada ovako opisujem stanje fakata oko nas danas, veli Biletić.

Pokušajmo, vidjet ćemo

Ističe da je potaknut time poslao mejl nekolicini kolegica i kolega, izložio osnove moguće priče o, eventualno, budućemu projektu.

- Doduše, najčešće su mi odgovarali u stilu – ha, pokušajmo, vidjet će se, krenimo pa što bude..., što sam zapravo točno iščitavao kao – ti pokušaj, ti kreni, vidjet ćeš... Svi su uključeni smatrali da je takav časopis potreban, da književne kritike i ima i nema. Ako je ima, raspršena je posvuda, uglavnom po bespućima virtualnoga prostora; ako je nema, nema je uglavnom u "mejnstrim" medijima, govoreći orvelovskim "novohrvatskim", uopće vrlo malo u dnevnome tisku, ponegdje još samo u polupismenim tragovima. Od prvih reakcija pamtim upozorenje na oprez budem li se odlučio samo za tiskovinu, časopis ili novinu za književnu kritiku, odnosno snažne nagovore na e-izdanje, znači samo mrežni časopis, a neki su kolege podržali moju zamisao da se ide dvojako: i "klasično", tiskom, i u mrežno izdanje, koja se ne moraju nužno podudarati. Sjećam se i jedne suzdržane ustvrde o tomu kako je ovaj moj pokušaj, parafraziram, možda pomalo zakašnjeli, svakako potreban, ali ipak zakašnjeli trud. I slično. Morao sam sve prespavati i složit se sa svim primjedbama i idejama, svi su bili posve ili donekle u pravu. Ipak, lakše je prepoznati problem nego ga pokušati riješiti, kako u svemu tako i kad su posrijedi tako "marginalne" pojave kakve su danas književnost i književna kritika, ma svijet knjige općenito. Ideju su zatim prigrlili organizatori tradicionalnih Susreta hrvatskih književnih kritičara u Đakovu te me, kao jednoga od ranijih dobitnika Nagrade "Julije Benešić", koju ondje godišnje dodjeljuju za kritiku, prošloga lipnja pozvali da dođem na skup i izložim zamisao, dapače, održan je tada okrugli stol s temom o nedostatku kritičkoga časopisa i o potrebi za njim, objašnjava Biletić.

Rizici i problemi do ostvarenja

On ističe da je istodobno kolega Vinko Brešić objavio opširan tekst u Matičinu Vijencu, gdje pozdravlja ideju, upozoravajući pritom na moguće rizike i probleme s kojima bi se ideja mogla suočiti na putu do svoga ostvarenja.

- Kad već spominjem imena, dragocjena mi je bila prepiska i razmjena mišljenja, s nekima od njih opsežnija, s drugima pak sažetija ali učinkovita, i to osobito s kolegama Krešimirom Bagićem, Mirkom Ćurićem, Mariom Kolarom, Miroslavom Mićanovićem i drugima, uz ispriku što baš sve ne mogu ovdje spomenuti. Trebalo je proći još nekoliko mjeseci da bi nas, prvo, Ministarstvo kulture glatko odbilo financirati, uz kuloarsko objašnjenje kako se moramo prijaviti s već "gotovim proizvodom", da bi nas, zasad, Istarska županija stavila "na čekanje", ipak s nekakvom nadom za "Stav", potom je zbog svojega nezavidnog financijskog stanja kao jedan od prvotno predviđenih suizdavača otpao Podravsko-prigorski ogranak DHK-a sa sjedištem u Koprivnici, ali nas je, naposljetku, otprve prepoznala Pula i odobrila, zasad makar simbolična, sredstva novome časopisu. K tomu, moram naglasiti da je sve dosad, od prvih početaka do sadašnjega portalskog izgleda i sadržaja, uključujući i informatičke te dizajnerske usluge, za "Stav" pokrio Istarski ogranak DHK-a iz Pule, naglašava.

Biletić navodi da još čekaju očitovanje kolega iz Slavonsko-baranjsko-srijemskoga ogranka DHK-a, kao prvotno također jednoga od predviđenih suizdavača, o tomu hoće li moći, čime i kako sudjelovati u objavljivanju časopisa, osobito kada je riječ o pokušaju pokretanja njegova tiskanog izdanja.

Tiskani bi Stav bio tromjesečnik formata novine, časopisna sadržaja, dostupan i na kioscima, a sadržajno se ne bi morao poklapati s imenjakom koji već živi u tzv. virtualnome prostoru.

U budućnosti tiskano izdanje?

- Naklada bi mu morala biti nekoliko tisuća primjeraka, jer tako nalaže procjena ekonomske, tržišne isplativosti rotacije u svakoj tiskari, a bio bi opsega do najviše 32 stranice. No, za tiskano se izdanje traži čitav uhodani pogon, marketing, sustav distribucije, raspačavanja i pretplate, što podrazumijeva angažman bar nekoliko ljudi. Negdje s rane jeseni 2017. sastavio sam uredništvo i drago mi je da mogu reći kako kolegice i kolege dolaze iz nekoliko hrvatskih sredina te iz krajeva formalno izvan Republike Hrvatske, ali gdje se piše hrvatska književnost, gdje se govori hrvatskim jezikom i gdje naši sunarodnjaci nisu nekakva nevažna manjina nego povijesno autohton živalj ondje. Riječ je o domovinskome kulturnom prostoru koji se, naravno, ne podudara s administrativnim državnim granicama. Uz mene kao pokretača i glavnoga urednika, tu su još članice i članovi uredništva: Vladan Čutura iz Subotice, Sanja Knežević iz Zadra, Mario Kolar iz Koprivnice, Miroslav Mićanović iz Zagreba, Perina Meić iz Mostara, Franjo Nagulov iz Vinkovaca, Milorad Stojević iz Rijeke i Darija Žilić iz Zagreba. Uz njih, među suradnicima "Stava", stalnima ili povremenim, koji u njemu već objavljuju ili su obećali surađivati, nekoliko je desetaka književnokritičkih imena, od afirmiranih i najuglednijih, do onih u usponu, ljudi su to različitih estetika, iz mnogih sredina i raznih naraštaja. Kako se valjda razabire, ovaj je časopis konkretan primjer, prvo, suradnje kolega na istome poslu, s istim ciljem, i drugo – primjer decentralizacije, ili odgovor sveprisutnoj zagrebocentričnosti, odnosno svekolikoj centralizaciji unutar Hrvatske, osobito hrvatske kulture, naročito u njezinu dijelu koji se tiče književnih publikacija, što znači da se kultura, književnost i nakladništvo "događaju" i itekako žive i izvan Zagreba. U poetičku, tematsku, generacijsku i drugu širinu obuhvata naših kritičkih interesa možete se uvjeriti čitajući već gotovo četrdesetak objavljenih te široj publici sada dostupnih prikaza, osvrta, eseja, čak studija iz književnokritičkog područja, i to o novijim i novim djelima gotovo jednako toliko autora i njihovih naslova iz pera značajnoga broja kritičara od imena, navodi Biletić.

Usto, u glavnoj ponudi (meniju) moguće je otvoriti i pročitati zasad desetak izdvojenih, posebno istaknutih tema. Nakana uredništva je pratiti suvremenu hrvatsku književnu proizvodnju, zatim onu bližih nam i jezično sličnih književnosti i kultura, ne zanemarujući ni stranu literaturu, te izabrana djela iz svjetske književnosti prevedena na hrvatski.

- Ne bi trebalo bježati od polemike, dapače, ali one na razini i potkrijepljene, ad rem a nipošto ad hominem, dakle tada kad je polemici s razlogom mjesto na stranicama književnokritičkog časopisa. Bilo bi bilo važno jednu rubriku posvetiti bogatoj povijesti hrvatske književne kritike, njezinih časopisa i djela, jednako i teorijskim tekstovima o književnoj kritici u nas, odnosno prijevodima sa stranih jezika o fenomenu kritike uopće. Ne bi, pak, u "Stavu" smjelo biti mjesta za načelno nijekanje ili "ja tebi – ti meni" hvalospjeve bez pokrića i argumentacije u književnu tekstu, nipošto ne za "kritiku" u službi dnevne politike, bez obzira na to je li ona s pozicija trenutne vlasti ili pak oporbenjačka, nisu dobrodošli poetički ili generacijski isključivi, ideološki jednobojni i slični napisi. Toga je i previše na svim stranama i u svim medijima. Najkraće rečeno, Stav ima izgleda za nešto dulji život, valja se tomu nadati, pa bi onda u bližoj budućnosti možda mogao postati središnjim mjestom, glasilom, medijem kada je posrijedi kritika u domaćemu književnom i kulturnom prostoru, literarna kritika u rasponu od, zašto ne, živahne i razvedene impresionističke do one, zašto ne, akademske koja nije suhoparna. Pri kraju, ali ne manje važno, recimo da će časopis suradnike honorirati za svaki prilog, što je normalno, ali se to danas nažalost ne podrazumijeva, bar ne u ovoj našoj djelatnosti i umjetničkome izrazu, pa je stoga i to trebalo izrijekom spomenuti, objašnjava Biletić.

Stvoriti mrežu suradnika

Kazao je da bi pesimističan, crni scenarij glede toga časopisa bio taj da ga, nakon početna oduševljenja i nakon što je časopis porinut, ne uspiju održati živim, zanimljivim, ažuriranim, aktualnim, pa bi takav onda zaista bio nepotreban.

- Prosjek i prosječnost ne zanimaju me. Ako ne uspijemo pokrenuti tiskano izdanje, jako bitno bilo bi održati e-inačicu koju imamo, da živi, da je unaprjeđujemo, stvorimo mrežu suradnika, proširimo je, jednako i onu čitateljsku, poglavito se okrenuti studentima, posvetiti pozornost mlađima i mladima među kojima treba tražiti neka buduća kritičarska imena. Uostalom, iz pulske Nove Istre, časopisa za književnost, umjetnost i kulturu, koji pri Istarskome ogranku Društva hrvatskih književnika izlazi još od 1996., i koji od prvoga broja objavljuje i književnu kritiku, na određeni je način niknula i ova zamisao i ovaj primjer. Ne bude li se moglo nikako drukčije, e-Stav u mrežnome, virtualnom prostoru i tiskana Nova Istra bit će, književnokritički gledano, dva usko povezana i, na svoj način, komplementarna glasila i glasa naše suvremene književne kritike, zaključuje Biletić.

On navodi da je Pula i prije Stava prepoznata kao važno književno središte, pogotovo posljednjih desetljeća, i u autorskome i u nakladničkom smislu te svojim književnim programima i manifestacijama. Tom su inicijativom uloga, značaj i značenje Pule, smatra Biletić, još naglašeniji i na nov, poseban način podcrtani.

- Zaključak je taj, utješit ću se, da ova zamisao već nikako ne može propasti. O autorima manje, jer oni pokazuju da žele, znaju, mogu i hoće, a o sklonosti okruženja, najprije u financijskom smislu, daleko više ovisi hoćemo li i kako dalje, koliko ćemo daleko. Vidjet ćemo uskoro jesmo li i kao književnokritičko žarište prepoznati najprije u svome, pulsko-istarskom, a onda i u širemu hrvatskom prostoru. Da, možda još treba spomenuti krilaticu što se opetuje na e-stranicama "Stava", koja je dakako Matoševa – jer čija bi, koga drugog, u ovome kontekstu mogla biti!?, a glasi: "Sebi budite stroži nego drugima". (Vanesa BEGIĆ)