- Meni godi što me neki zovu ukrajinskim piscem. Jako volim ukrajinsku kulturu; ona mi je materinja kao i ruska. Ovo što se događa između Ukrajine i Rusije jako me rastužuje. Jedina je nada je u tome što su Ukrajinci i Rusi tako dobro živjeli zajedno i što potječu iz istog korijena. Mislim da će se to na kraju vratiti na stare bratske odnose, kazao je Vodolazkin, kojega je hrvatska publika prvo upoznala preko njegova treća romana "Avijatičar".
- Mi Slaveni smo vrlo slični. Postoje zapadne zemlje koje težu savršenstvu, i to je vrijedno poštovanja. Slavenske zemlje smatraju da savršenstvo ne postoji. U slavenskoj zemlji nije strašno pogriješiti. Ja se u svakoj slavenskoj zemlji osjećam kao u svojoj kući, nastavio je.
- Rusi su veliki stručnjaci za područje iracionalnoga. Iracionalnost privlači , ali ga ljudi ne vole. U biti, područje iracionalnog je jako važno. Jer, ako polazimo od toga da je sve racionalno objašnjivo, onda nemamo što raditi; dovoljno je pročitati udžbenik logike ili filozofije, ili poslušati govore zapadnih političara. Sve racionalno čini se kao lava pored vulkana, i treba prepoznati tu sferu.
- Rusija se, doista, osjeća prilično osamljeno. To je slično situaciji žene s kojom nitko ne želi stupiti u brak, ali se pouzda u samu sebe. Ako ćemo nastaviti metaforu, počekom 90-ih Rusija je jako htjela brak sa Zapadom. Bila je spremna udati se pod svaku cijenu, no mladoženja je bio hirovit, prvo je rješavao sve svoje poslove. U jednom je trenutku više se nije htjela udati. Prijateljevati da, ali udati se - ne. I sad je došlo do situacije da se djevojka obogatila. Možda se i sada treba obratiti pažnju na brak, samo ta se svadba ne bi mogla proslaviti u hotelu, već s predbračnim ugovorom kao na Zapadu; s popisom određenih dužnosti po danima. Ako ćemo ozbiljno, jako smo potrebni jedni drugima. Rusija i Zapadna Europa su, zapravo, Europa. Brak Europe i Rusije bio bi jako važan zato što je tijekom njihove razdvojenosti svatko prikupio svoje znanje, a meni je europska opća kultura jako draga, kazao je Vodolozkin.
Na pitanje što su Slaveni dobili, a što izgubili s kapitalizmom, ruski pisac odgovorio je: "Nažalost, kapitalizam je jedino razuman način društva". Alternativa je ono što je Rusija činila 70 godina, pokušavajući dokazati da je nemoguće moguće. Ali, čak ni Rusi nisu uspjeli. Ono što je bila igra uma Karla Marxa , ono što je njemu bila samo nekakva razonoda, Rusi su to shvatili potpuno ozbiljno, izgrađuju ekonomiju i društvo protivno ljudskim i prirodnim zakonima. Kad nešto prihvaća, Rusija to prihvaća vrlo ozbiljno, tako je bilo i kad je prihvaćala kršćanstvo".
- Amplitude su sada sve manje i manje, malo po malo vraćamo se na normalni put. Naučili smo priznavati da svatko ima svoje mišljenje. Naučili smo civilizirano razgovarati. To mi daje nadu da će rusko društvo poslije puno, puno godina dobiti nekakav normalni oblik, kazao je. Rusi su, dodao je, rano dobili Sveto pismo na ruskom jeziku, zbog čega su razumjeli bogoslužje s jedne strane, no s druge, nije im bila dostupna antika, već samo neki citati. Rusima je bio dostupan Bizant srednjeg vijeka.
- Moje su knjige uglavnom o vremenu, zato što je vrijeme konačnost, a konačnost je smrt. Moje su knjige posvećene smislu života, u raznim povijesnim razdobljima, ali činim to na različite načine. Zašto? Pisac je mali demiurg. Bog je dao čovjeku kreativnost, a stvaralaštvo dolazi od riječi 'stvarati'. Svaki roman je zapravo novi svijet koji se stvara iz nule, iz ničega. Kad smišljam novi roman, razmišljam hoće li biti u prvom ili trećem licu jer kad pišete u prvom licu onda je to subjektivan odnos, a kad pišete u trećem licu, postoji pretenzija na objektivnost. To je za mene početak romana, a tek onda razmišljam o vremenu i radnji. Zato su moje knjige pisane u različitim žanrovima i vremenima. Volim iskorištavati trivijalne žanrove kako bih u njih ubacivao netrivijalne sadržaje. Studenti su za moje mladosti kupovali jeftine aute, 'zaporožec', nešto kao 'poljski fiat', ali puno gori, pa bi u njih ugrađivali skupa sjedala, umjesto četiri samo dva sjedala, stavljali audio sustav i vozili se po gradu. Nešto slično učinio sam sa žanrom znanstvene fantastike, kazao je Vodolazkin i naglasio: "Svaki put treba pisati kao da je prvi put".
O tome da ga nazivaju 'ruskim Umbertom Ecom', Jevgenij Vodolazkin je rekao: "Umberta Eca je zanimala povijest, a mene povijest duše. S Ecom me djelomično povezuje moja biografija, ja sam također znanstvenik (filolog koji se u medijevalistici specijalizirao na institutu Ruske akademije u St. Peterburgu op. a.); a i ja sam, kao i on, kasno počeo pisati. I mene također zanimaju davna vremena, ali to nije tako puno da bi nas se uspoređivalo".