U strategiji gospodarskog i kulturnog razvoja Pule i Istre trebalo bi razmišljati i o glumačkom ansamblu INK-a, isto kao i o pulskom ili istarskom, profesionalnom simfonijskom orkestru. I to posebice i zbog kulturne ponude tijekom ljetnih mjeseci. A uskoro će se otvoriti i Malo rimsko kazalište u Puli, za koje treba pripremiti repertoar i program, kaže Robert Raponja, kazališni redatelj i pedagog, koji danas ima osječku adresu

Robert Raponja, Puljanin s osječkom adresom, kazališni redatelj i pedagog, danas prorektor na osječkom Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera i profesor na tamošnjoj Umjetničkoj akademiji, od prošlog je ljeta radno ponovno u rodnoj Istri, u Balama. Ovih se dana vratio iz SAD-a, a razgovor počinjemo s njegovom američkom turnejom koja je bila vrlo intenzivna i plodonosna.

- Dogovori, razgovori, obilasci, planovi, projekti i puno ljubaznosti, srdačnosti i uvažavanja. Prorektori osječkog Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera koji su bili u delegaciji, prof. dr.sc. Sonja Vila, prof. dr.sc. Dražan Kozak te izv. prof. dr. art. Jasmina Pacek i ja imali smo plodonosne radne sastanke s američkim kolegama koji su prije toga bili u Hrvatskoj, na našem Sveučilištu u Osijeku i u Balama - nastavnoj bazi Akademije za umjetnost i kulturu iz Osijeka, kao gosti i sudionici umjetničkih i edukativnih programa i radionica sa svojim studentima, pa je ovo bio i uzvratni posjet i nastavak dobro započete suradnje. Boravili smo u Washington D. C-u, New Yorku i Princentonu na tamošnjim Sveučilištima.

Mogao bih satima pričati o tom putovanju. Svaki korak je doživljaj u toj čudesnoj zemlji "očovječenih" ljudi.

- Uoči odlaska u SAD dogodila se premijera vaše predstave "Jesenja sonata" prema tekstu Ingmara Bergmana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru? Dojmovi nakon premijere?

- Iznimno sam zadovoljan jer je predstava prošla sjajno kod publike, koja je emotivno doživjela priču o traumatičnom odnosu između majke i kćeri. Glumice Sanda Krgo i Jelena Kordić su zaista uvjerljive i nadahnuto su predočile taj bolni odnos. Moram istaknuti kako mostarsko Hrvatsko narodno kazalište, na čelu s ravnateljem Ivanom Vukojem i umjetničkim savjetnikom Draganom Komadinom, stvara zanimljivu i provokativnu repertoarnu koncepciju, vrlo otvorenu prema različitim kazališnim žanrovima, ali i teatarskim estetikama. Predstavu "Jesenja sonata", ako je suditi po reakcijama publike i kritike, očekuje lijep kazališni život.

- Predstava "Ay, Carmela" Jose Sanchisa Sinisterrae, u vašoj režiji nedavno je u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) proslavila i 20 godina od njenog premijernog izvođenja. Važan jubilej?

- Itekako. Imam sreće što mi dvije predstave tako dugo žive: Čehovljeva "Prosidba" u Sibiu, u Rumunjskoj i "Ay, Carmela" u Sarajevu. Glumci koji igraju u tim predstavama, kao i direkcije kazališta čuvaju te predstave kao prave dragulje, i ne pada im ni na pamet skinuti ih s repertoara. Na tome sam im iskreno i duboko zahvalan. Zajedničko tim predstavama je i to što su obje glavne glumce, Ofelija Poppu iz "Prosidbe" prije nekoliko godina i Selma Alispahić iz "Ay Carmele" protekle godine, proglašene najboljim europskim glumicama. "Ay, Carmela" je po ocjeni kritike proglašena jednom od najboljih i najuspješnijih kazališnih predstava u Bosni i Hercegovini. Na jubilarnoj izvedbi bio sam u publici i zapanjio sam se koliko je taj tekst, koji govori o glumačkom paru u vrijeme fašizma u Španjolskoj, još uvijek aktualan, živ i angažiran, te s koliko svježine, poleta i teatarskoga umijeća Selma i Dragan Jovičić igraju ono što smo zamislili još prije dvadeset godina.

Izgarao od želje da INK postane pravo kazalište

- Nekako mi se čini da vas svugdje ima, a najmanje u Puli. Koliko uspijevate pratiti rad Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula? Što kao nekadašnji ravnatelj te ustanove mislite o INK-u danas?

- Nisam sklon nešto i nekoga pratiti, ja sam "pokretački tip": ideje i projekti mi samo nadiru u glavu od meni nepoznatog pogonskog goriva, a takav mentalni sklop zahtijeva, izgleda, čeonu poziciju u svom području, kako bi se zamisli mogle nesmetano realizirati bez zapreko i zaustavljanja.

Svojevremeno me osnivač INK-a, Grad Pula nije pripustio drugom mandatu. Brže-bolje su promijenili uvjete natječaja i prilagodili ih poželjnoj kandidatkinji, iako nisu bili sasvim regularni. I prošlo im je. A što je bilo obrazloženje da se mene odbije? "Ne nudi ništa novo u programu".

I još ovo: "Kao ravnatelj, sklapao je ugovore sa svojom suprugom Tatjanom Šuput kad je radila u projektima INK-a."

Znači, ona je trebala raditi bez ugovora, na crno? Ili nije uopće smjela raditi na predstavama u INK-a? A diplomirala je na Akademiji dramskih umjetnosti i u Puli nije imala neko drugo kazalište u kojem bi mogla (povremeno) raditi! Napisala je tekst za predstavu "Anketa", za koju u Zborniku INK-a iz 2009. godine stoji da je to najizvođenija i najgledanija predstava u INK-a ikad, od kada ovo kazalište postoji!

Svi su pali na tjeme kad je osoba s čuvenim prezimenom došla sa željom da bude šefica kazališta. Valjda su mislili da će slavno prezime puniti kazalište. Ali, nije se snašla i nije zadovoljila uvođenjem "novina" pa joj nije prihvaćeno godišnje izvješće, i samim time nije produžen mandat. Potom je postavljena nova ravnateljica, koja sada već u tri mandata vodi INK, a koju sam ja uvjeravao da dođe u INK na mjesto poslovne ravnateljice, dok je još radila u pošti, jer sam znao da je prije ekonomije, studirala glumu. Podržavao sam je, vjerujući da će dobro raditi u kazalištu.

A ja sam otišao u Osijek na Umjetničku akademiju, gdje sam našao bolje mjesto za život i umjetnički i pedagoški rad. Rekao bih "Cura me ostavila, pa sam je napustio."

Nekada sam kao umjetnik i kazališni pedagog izgarao od želje da INK postane pravo kazalište, i sve svoje ljudske snage ulagao u stvaranje kadrova, osmišljavanje autentičnog repertoara, zalagao se da INK bude kreativno žarište, otvoreno kazalište koje potiče na dijalog i afirmaciju ljudskih vrijednosti. Uspjeli smo u tome da od kazališne kuće, zbog broja i nivoa produkcija umjetničkih programa, INK preraste u Gradsko kazalište i dobije status pravog kazališta. San mi je bio okupljati i poticati darovite ljude koji su se željeli okušati i iskazati u nekoj od kazališnih djelatnosti, i koji će svojim umjetničkim i ljudskim angažmanom pobiti činjenicu da je Pula kazališna provincija. Ja sam taj svoj san u dobroj mjeri i ostvario, a koliko je od toga još ostalo, vi znate bolje od mene jer ja sam sad malo podalje od INK-a. Niti ga vodim, niti ga pratim.

Možda me pozovu na stotu obljetnicu

- Ove godine INK slavi svoju 70. obljetnicu. Sudjelujete li u tome?

- Eto, nisu me pozvali. Rado sam se odazvao i priključio u realizaciji svečanosti povodom 70 godina pulske Gimnazije. Možda me INK pozove na svoju stotu obljetnicu. Tada ću imati 85 godina, kao moj otac sada. Strpjet ću se.

- INK danas nema ansambl. Ima tek jednog zaposlenog glumca, a ravnateljica Gordana Jeromela Kaić tvrdi da glumački ansambl nije ni potreban budući da je "koncept repertoarnog kazališta zasićen i sam po sebi u velikoj krizi" te da uz ostalo suvremeno kazalište podrazumijeva rad "bez ansambla, s minimalnim administrativnim i umjetničkim timom, te angažiranjem umjetnika po projektu." Kakav je vaš stav o tome?

- Moj stav je potpuno drugačiji. Svaka sredina je to bolja što više potiče kreativnost i umjetnost, što više otkriva, potiče i podržava svoje darovite žitelje i omogućuje im rad. Dobar je onaj grad koji podržava i okuplja talente, a ne rastjeruje ih. Želio sam, kad sam vodio INK angažirati barem šestero glumaca na ugovor od dvije godine, zato sam pokrenuo Dramski studio INK, kao i Međunarodni kazališni festival mladih (MKFM), sve u cilju profesionalizacije i afirmacije kreativnih ljudi, koji će dati svoj doprinos kazališnom mediju u Puli. Oni to sada, kao i ja, čine u drugim kazališnim sredinama, neki povremeno i daju svoj doprinos kazališnoj produkciju INK-a. A dogodio se u Puli i Teatar Naranča, namijenjen djeci i mlađoj publici. Naranča ima primjeren i promišljen repertoar, kontinuirano radi predstave, poziva i goste - redatelje i glumce. Vodstvo i jezgra tog kazališta je postojana, a čine je moji bivši studenti.

- Treba li Puli kazališni ansambl?

- Da. Ako djeca imaju stalno kazalište, po kojoj logici njima to treba a njihovim roditeljima ne treba? U strategiji gospodarskog i kulturnog razvoja Pule i Istre trebalo bi razmišljati i o glumačkom ansamblu INK-a, isto kao i o pulskom ili istarskom, profesionalnom simfonijskom orkestru. I to posebice i zbog kulturne ponude tijekom ljetnih mjeseci. A uskoro će se otvoriti i Malo rimsko kazalište u Puli, za koje treba pripremiti repertoar i program. Moramo imati na umu kako je u ljetnim mjesecima Istra puna turista koji žele uživati i u našoj autentičnoj i izvornoj kulturnoj ponudi.

- Kako s današnjom vremenskom i geografskom distancom vidite pulsku i istarsku kazališnu scenu danas?

- Eto, rekli ste: s distancom. Tijekom ljetnih mjeseci sam malo bliže jer u općini Bale, u Teatru Fort Forno realiziram svoje kazališne zamisli. Ipak, doprinosim živosti istarske kazališne scene: zajedno sa svojim stalnim suradnicima Borisom Senkerom i Massimom Brajkovićem, smišljamo i kreiramo naše kazališno-glazbene priče, koje se poigravaju bogatom i živopisnom istarskom baštinom. Rado bih imao u autorskom timu i Tatjanu Šuput s kojom radim već 38 godina, ali ona više na to ne pristaje, plašeći se da nam se opet ne prigovori "nepotizam". Tako ona, s kojom sam radio svoj prvi projekt "turističkog kazališta" ostaje izvan svega, jer smo u braku. A ta je predstava, "Felix, prvi oslobođeni rob", o prvim kršćanima u Starom Rimu, tj. Puli, po originalnom Tatjaninom tekstu, bila veoma uspješna i više godina se, ljeti, prikazivala na raznim lokacijama Pule i Istre. Sjajni Adam Končić nezaboravni je kao rob Felix, potajni i postojani kršćanin koji stradava zbog nove vjere, kao i Filip Križan u ulozi roba Paulusa.

Prošlog ljeta osmislili smo i izvodili "Istarske priče", uspješno nadrastajući jezične barijere stvaranjem energetski nabijene predstave u kojoj se glumi, pjeva, pleše na svim jezicima koji su se nekad mogli čuti u Istri, a čuju se i danas. Ista autorska ekipa ove godine radi na uprizorenju "Sanjara budućnosti", u fokusu nam je austrougarska arhitektonska, kulturna i duhovna revitalizacija Pule i okolice.

Poštujem graditelje, vizonare, one koji teže stvaranju boljih uvjeta za život i ostvaruju dodatnu vrijednost kulturom u svojoj sredini, a takav je i gospodin Plinio Cuccurin koji nas je okupio i motivirao da stvaramo autentične i našem podneblju primjerene kulturno-umjetniče događaje. Osobno ne volim licence, gotove proizvode, imitativne programe, okrenut sam stvaranju novog, autentičnog sadržaja. Naše predstave vezujemo i za turističku ponudu i promidžbu Bala i Istre i pokazujemo i kako se Istrani vole šaliti na vlastiti račun i da priznaju vlastite zablude i predrasude koje su ih nekada sputavale, a kojih se žele osloboditi.

U mlađim snagama su ogromni potencijali

I još vjerujem u čuda, vjerujem da će istarska kazališna scena buknuti, rasplamsati se jer u kreativnim mlađim snagama vidim ogromne potencijale. Takav je primjerice svestrani i već svjetski priznat umjetnik, plesni, dramski i likovni stvaratelj Matija Ferlin.

        - I da nijednu predstavu niste režirali, ono po čemu ste zadužili Hrvatsko glumište je vaš pedagoški rad. Cijeloj jednoj generaciji glumaca i kazališnih umjetnika bili ste prvi učitelj u Dramskom studiju INK-a. Jadranka Đokić, Dijana Vidušin, Matija Ferlin, Romina Vitasović, Lućija Travičić, Gordana Šimić, Elena Orlić, Filip Križan, Vedran Živolić, Borko Perić, Helena Minić, Dora Delbianco, Nina Kaić, Massimo Dobrović, Lana i Gea Gojak, Luka Juričić, Nenad Pavlović, Franjo Tončinić, Luka Mihovilović, Ivan Blagajčević, Ugo Korani, Lara Živolić …. Jesu li vas njihovi uspjesi iznenadili?

- Ne. Planirali smo njihov uspjeh, uz mene i cijeli tim vrsnih hrvatskih pedagoga, a dovodili smo im i ponajbolje svjetske kazališne pedagoge. Ulagali smo u njihov uspjeh puno vremena, znanja pa i sredstava. Na sve dostupne načine podržavali smo njihovu autentičnost i glumačku osobnost koja se već afirmirala u njihovoj ranoj životnoj fazi. Čestitam im na svim njihovim umjetničkim i životnim uspjesima.

- U Osijeku gdje ste na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera prorektor za umjetnost, kulturu i međuinstitucijsku suradnju, redoviti profesor glume na Akademiji za umjetnost i kulturu, jedan od prvih doktora umjetnosti te u svojstvu mentora radite i na Doktorskoj školi u Osijeku, stasaju nove generacije glumaca. Puno ih je iz Istre?

- Trenutno iz Istre studiraju na Akademiji za umjetnost i kulturu Linda Kliman i Šime Rabar, a osječku Akademiju završili su Majkl Mikolić, Gea Gojak, Franjo Tončinić, Petra Blašković, Nenad Pavlović, Katja Rabar. Naravno, Istrani upisuju kazališne akademije i u Zagrebu, Splitu...

Kao Prorektor za umjetnost, kulturu i međuinstitucijsku suradnju zalažem se za jačanje infrastrukture Akademije za umjetnost i kulturu iz Osijeka, za otvaranje nastavnih baza u sredinama gdje naši studenti i profesori mogu ostvarivati svoje umjetničke projekte i zamisli, te za prezentaciju naših specifičnih studijskih programa iz oblasti umjetnosti i kulture u svijetu.

Najvažniji rad sa studentima glume

Ono što je meni najdraže i najvažnije u mom radu uz prorektorski angažman Osijeku, jest raditi sa studentima glume, istraživati zajedno s njima učinkovitost glumačkih alata, kao i tehnika glume, te oslobađati kreativnu energiju i oblikovati je u svrhovitu i smislenu partituru dramske radnje.

- Pokretač ste i jedan od osnivača značajnih edukativnih festivala. Uz pulski MKFM te Međunarodni festival kazališnih akademija "Dioniz" u Osijeku i Đakovu, prošle godine ste pokrenuli Festival mladog kazališta i Teatar "Fort Forno" u Balama. Koji je koncept tog festivala? Što publiku u Balama očekuje ove godine?

- U suradnji s Općinom Bale i Mon Perinom d.o.o. prošle godine smo realizirali prvi Međunarodni Festival mladog kazališta. Festival su realizirale tri akademije: Akademija za umjetnost i kulturu iz Osijeka, Pace School of Performing Arts at Pace University New York, NY, USA, Freiburger Schauspielschule, Njemačka. Uz stručne radionice za studente, svaka se Akademija predstavila svojom predstavom na Trgu u Balama ispred palače Bembo. Ove godine planiramo okupiti studente i profesore desetak europskih i američkih akademija, a tema ovogodišnjeg Festivala, koji će se u Balama održati od 12. do 20. rujna bit će audicija- osobno "brendiranje". Svaki kandidat će se predstaviti kratkom formom u trajanju od 10 minuta, u okruženju otvorenom za koncept ambijentalnog teatra.

Publiku ove godine u Balama očekuje pet kazališnih večeri. I ovim projektom doprinosimo razvoju kulturnog turizma, kao i s predstavama "Istarske priče" i "Sanjari budućnosti" Teatra Fort Forno.

A sve sudionike očekuje ono vječito pitanje: pljesak ili pljusak?!

Povezane vijesti

• U REŽIJI ROBERTA RAPONJE: Našu sreću ne uređuju drugi
• Robert Raponja režira Bergmanovu "Jesenju sonatu"
• Predstava "Ay, Carmela" u režiji Roberta Raponje slavi 20 godina igranja