Siniša Labrović: Tetoviran "privatni posjed", sad prekriven kosom
Nakon svih tih godina vlakova, nemogućnosti, čovjek se malo osjeti poniženim, što vjerojatno u ovoj zemlji nije teško. A potpuno je ista situacija i u umjetnosti. I dođe tako trenutak kad više ne možete, da sve to skupa nema smisla i, eto, krenete dalje, pojasnio je Labrović odlazak u Berlin * Imao sam dosta uspjeha i imao sam sjajnih neuspjeha. Imao sam fenomenalnih neuspjeha. Ali to vas jača
- Primarni motiv je obiteljski. Žena i ja smo zadnjih 11 godina veze i osam godina braka živjeli razdvojeno. Ona u Vinkovcima, također je profesorica hrvatskog jezika, a ja sam uglavnom bio u Zagrebu. Situacija na umjetničkoj sceni također ne obećava, vidljivo je tko preuzima sustav, koji je i prije bio užasno loš. Očit je nalet desnice, ljudi koji su povezani s Crkvom. Ne vidim ovdje dugoročnu perspektivu da žena i ja opstanemo. Ja ću zadržati veze s Hrvatskom, dolazit ću raditi ovdje i dalje, nije mi intencija prekidati sve veze, ali probat ćemo u Berlinu, kazao je koncem listopada prošle godine jedan od najpoznatijih hrvatskih performera i konceptualnih umjetnika Siniša Labrović.
Zaštitimo svećenike
Tada je, vrijedi to ponoviti, izjavio i ovo: "Ovo što nam se ovdje događalo s vremenom je doseglo razinu izdržljivosti, postalo je teško i ponižavajuće na ovaj način živjeti, u Hrvatskoj, ali i u tom obliku veze. Godinama je bezuspješno pokušala dobiti posao u Zagrebu, odvjetnica nam je rekla da u zakonu postoji odredba o spajanju obitelji. Kad smo se išli informirati u Grad, rekli su nam da taj paragraf nije obvezujući. Mislim da takvu pravnu smicalicu može smisliti samo hrvatski birokratski sotonistički um, jer jasno je zašto ta odredba stoji u zakonu. Ona ima funkciju membrane, s moje strane je nepropusna, ali kad u sustav treba ući netko tko ima vezu ili je dao dovoljno debelu plavu kuvertu, on će biti pripušten u sustav".
Kao i mnogi, i on je odselio iz Hrvatske, a nepunih osam mjeseci kasnije, zaslugom neuništivih Šikuti Machine, publika je ovog vikenda u Gradskoj loži u Savičenti mogla saznati kakvi su uvjeti rada u Berlinu, kakvi su autorski stavovi i osvrti na neke od najzapaženijih performansa, poput onog kad je prije godinu dana na štandu u Zagrebu prikupljao potpise za peticiju "Zaštitimo svećenike od progona za pedofiliju".
- Nakon svih tih godina vlakova, nemogućnosti, čovjek se malo osjeti poniženim, što vjerojatno u ovoj zemlji nije teško. A potpuno je ista situacija i u umjetnosti. I dođe tako trenutak kad više ne možete, da sve to skupa nema smisla i, eto, krenete dalje. Spletom slučajnosti dogodilo se da smo sreli neke jako drage i gostoljubive ljude u Berlinu, koji su nas lijepo dočekali i omogućili nam da relativno mekano 'sletimo' u Berlin i nastavimo s nekom perspektivom da dođemo do, nadam se, relativno normalnih egzistencijalnih uvjeta, nastavio je Labrović pred istarskom publikom.
Ja sam seljak
Pažnju svjetske kulturne i medijske javnosti privukao je 2005. godine multimedijalnim umjetničkim projektom Stado.org, u kojem su ovce bile sudionice reality showa, izazvavši pozornost Reutersa, BBC-a, Anse, New York Posta, Guardiana, Timesa, NBC-a, ABC-a… Reality show je praćen kroz 12 dana putem interneta, a gledatelji su mogli glasati za svog favorita, odnosno ovcu. Tim projektom je ironizirao svijet medija, to jest bombardiranost reality showova koji zauzimaju TV ekrane.
U svojevrsnom hommageu tom kultnom performansu Šikuti Machine (preciznije, Darko Pekica) u subotu su u Gradsku ložu doveli ovce, janjce, telce, na radost djece, a i odraslih, kojima je to bila jedinstvena prilika osjetiti i dodirnuti životinje uživo.
- Osjećam se kao doma, napričao sam se s bićima ovog reda, nije problem. Djetinjstvo sam proveo čuvajući ljeti krave. Valjda se to svidi u mojim radovima, ja sam seljak. Jedino me ova renesansna loža plaši, duhovito je kazao Labrović.
- Kad su se pisali sastavci što bi bio u budućnosti, nemam pojma što sam napisao. Nisam imao nikakvu viziju. Svidjelo mi se to što rade učitelji, oni bolji od njih, koji su imali osjećaja za djecu i za svoju profesiju. To mi se činilo jako lijepo, a kasnije sam to jednim dijelom i ostvario. Snovi su mi tada bili i biti nogometaš. Jurica Jerković, koji je umro prije nekoliko dana, bio je jedan od heroja mog djetinjstva. Bio sam jako zagrijan za nogomet i Hajduk. To su bili okviri, plus Mirko i Slavko… Možda drug Tito, kazao je.
Nakon što je Mario Benčić podsjetio prisutne da je s Pulskom grupom nastupio na bijenalu u Veneciji, Labrović je rekao: "Ma imao sam dosta uspjeha i imao sam sjajnih neuspjeha! Imao sam fenomenalnih neuspjeha. Ali to vas jača. Dogodio se i pokoji uspjeh, ali i jedno i drugo vam u Hrvatskoj malo ili ništa znači. U oficijelnom smislu, OK, kustos vam kaže: "Bit ćete pozivani ako 'upadate' u njihovu priču", ali već na sljedećoj razini vi možete otpisati bilo kakvu uzročno-posljedičnu vezu između toga što radite dobro ili loše i toga hoćete li dobiti nekakvu podršku ili priznanje. To nema veze".
'Prosjačio' u Berlinu
Svoj prvi performans u Berlinu održao je prije tri mjeseca, stojeći na priličnoj hladnoći ispred redakcija pet njemačkih medija. Na njemačkom jeziku, na tabli koju je držao, pisalo je: "Moje je ime Siniša Labrović. 54 su mi godine. Ja sam jedan siromašni performans umjetnik koji je nedavno prebjegao iz Hrvatske u Berlin. Moja kolegica Martina Mezak mi je rekla kako je vrlo važno pojaviti se u njemačkim medijima i da je nakon toga uspjeh zajamčen. Zato vas molim da objavite vijest o ovom performansu, po mogućnosti s fotografijom. Molim vas, budite milosrdni! Velika hvala!". Naslov akcije glasio je "Prosjačenje" odnosno, na njemačkom, "Betteln". Od medija je reagirao, kazao je publici u Savičenti, tek Deutsche Welle.
Labrović je sigurno najduhovitiji, ali i najhrabriji performer. Tako je za pretprošli Božić na Trešnjevačkom placu prosio uz natpis "Ja sam nevjernik i komunjara", prikupivši 476 kuna.
No, vrlo opasno bilo je kad je zavijao rane partizanke u rodnom Sinju. To je imalo veliku cijenu, u konačnici i odlazak iz Hrvatske. Naime, Labrović je kao diplomirani profesor hrvatskog jezika i književnosti deset godina pokušavao dobiti posao u školstvu kao nastavnik hrvatskoga jezika (povremeno je predavao i baš volio taj posao), ali nije uspijevao, jer su mu, veli, iz Crkve nakon tog performansa zavijanja oštećenog spomenika u Sinju (skulpture partizanke s ranjenikom) na Dan antifašističke borbe 22. lipnja 2000. godine, poručili da se može pozdraviti sa školstvom.
- Ako ima razloga za strah, i ako djelujemo u nekom okviru koje i dalje podrazumijeva demokraciju i slobodu izričaja, onda ja mislim da treba insistirati na slobodi izričaja, i to u svim drugim radovima. Jer, ne radi se samo o tom radu, pa sam ja, kao, bio konfliktan pa je bilo opasno uočiti se s nekim ljudima iz te sredine, a kasnije sam čuo da je bilo riskantnije nego što sam mislio. S druge strane, dobio sam poruku iz crkvenih krugova da nikad neću dobiti posao. Tako je i bilo. Imam dvije radne knjižnice; 34 puta sam počinjao i prestajao raditi, kazao je.
Pretprošlog, pak, ljeta na čelo je istetovirao "Private property" (sada donekle prekriven kosom), a na zatiljku lubanje "No trespassing". Ovom je tetovažom odlučio podići sebi tržišnu vrijednost. Riječ je o, kako je rekao, opasnoj igri jer deklariranjem sebe kao robe prestajemo biti cjelovito i jedinstveno ljudsko biće.
Dan nam živi, živi rat
Ove je godine upravo Siniša Labrović izabran za izbornika predstojećeg porečkog Annalea, najstarije hrvatske skupne likovne izložbe suvremene umjetnosti koja se neprekidno održava od 1961. godine, a čije se 59. izdanje otvara preksutra u Istarskoj sabornici i traje do 15. rujna. Labrović je tu čast umanjio kazavši da je prvotno to trebala biti Lejla Topić koja nije mogla pa je predložila njega. Ovogodišnji Annale nosi naslov "Dan nam živi, živi rat", prema zadnjem stihu jedne objavljene pjesme 1991. u Feral Tribuneu, autora pokojnog Predraga Lucića. Porečki annale, kazao je Labrović, tematizirat će postjugoslavenske ratove od 1991. do 1999., i sve njihove posljedice do danas.
Mario Benčić podsjetio je na svojedobno pucanje živaca Ivana Jakovčića kad je zadnji put izbornik u Poreču bio Slaven Tolj, i kad se tadašnji predsjednik IDS-a skidao, izvodeći svoj 'performans' koji je izazvao lavinu reakcija.
- Političari vrlo brzo evoluiraju , i kad skuže da su napravili neko sranje, oni će se jako potruditi da sljedeći put to sranje ne ponove, kazao je Labrović, a na naknadno dobacivanje iz publike da Jakovčiću mandat još nije istekao, Labrović je kazao: "To je najgora situacija. Joj ne, ne da njemu nije istekao mandat. On je duplo mrtav. I on to zna!".