(D. ŠTIFANIĆ)
Izgledala sam i kao curica i kao dečko. U tom tekstu pišem koji su uopće glagoli prigodni kad govorimo o rodu - osjećam li se kao cura ili jesam cura ili želim biti kao cura, izgledam li kao cura. Dakle, pitanje je roda strašno kompleksno, kazala je Jasna Jasna Žmak * Čini mi se da je i glas bitna feministička tema. Glasovi koji smo skloni čuti su dublji, muški, 'ozbiljniji', no i iza 'glasića', iza nježnog, 'dječjeg' glasa mogu stajati ozbiljne riječi i bitne ideje, kazala je Lana Pukanić
Puležanka sa zagrebačkom adresom, uspješna dramaturginja, spisateljica, scenaristica i docentica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti Jasna Jasna Žmak (1984) te zagrebačka anglistkinja, književna komparatistkinja, urednica portala 'Muf' i 'Krilo' Lana Pukanić (1986) predstavile su preksinoć na terasi pulskog kafića "Dvojka" u zgodnoj formi međusobnog intervjuiranja svoje svježe objavljene zbirke eseja "One stvari" (Žmak) te "Tinejdžerke i drugi monsturi" (Pukanić). Obje autorice objavile su ove knjige za novu Frakturinu biblioteku, izdanu u povodu festivala "Feminizam je za sve".
Nakon nedavne promocije knjige Pasolinijevih pjesama, bilo je ovo drugo izdanje u ciklusu književnih promocija na ljetnoj literarnoj pozornici u produkciji obližnjeg Kluba-knjižare Giardini 2, uz pohvalnu činjenicu da je riječ o novim djelima, a dobrim dijelom i o pulskim autorima, zasad Valter Milovan i Jasna Jasna Žmak. Potonja autorica sve zrelije piše, slojevito i bitno šire od rodnih tema, kao što je to u novoj knjizi poglavlje o Susan Sontag.
U svom, od prvotne objave na portalu Muf ponajviše čitanom eseju "Girls Who are Boys Who are Girls", Jasna Jasna Žmak piše o svom neugodnom iskustvu koje joj se, eto, iznova dogodilo i na dan promocije u rodnom gradu.
Uz onaj o autohomofobiji (skrivanju vlastite orijentacije zbog pretpostavljene tuđe homofobije), taj je autoričin tekst imao najviše odjeka; jako puno ljudi joj se javilo i reklo: "'Ajme, pronašao sam se' ili 'pronašla sam se '".
- U tom tekstu opisujem tu rodnu igru. Danas popodne nisam, kao sada, bila u haljini nego u hlačicama i majici. I dogodilo mi se nešto što opisujem u uvodnom paragrafu tog eseja , a što mi se dogodilo prije 25 godina, kada sam imala valjda 14 godina (svjetski samit izviđača u Čileu, kako čitamo u knjizi, op. a.) . Nisu me pustili u ženski WC jer su mislili da sam dečko. A danas mi je gospođa, strankinja, također rekla ljutito: "This is ladies room". Rekla sam joj: "I'm a lady". Ona se zatim jako ispričala, zbunila se, bilo joj je neugodno. Kad sam bila mala, to sam doživjela traumatično, bilo mi je neugodno, bila sam u stranoj zemlji pa nisam mogla ni objasniti da sam žena. Samo sam otišla. Danas me to zabavilo. Cijeli taj tekst bavi se tim binarnim rodom, na koji smo naučeni i s kojim odrastamo: postoji muško i žensko / rozo i plavo, a ja sam od djetinjstva bila i curica i dečko, izgledala i kao curica i kao dečko. U tom tekstu pišem koji su uopće glagoli prigodni kad govorimo o rodu - osjećam li se kao cura ili jesam cura ili , želim biti kao cura, izgledam li kao cura, dakle pitanje je roda strašno kompleksno. Nakon prvotne objave taj je tekst doživio još jedan 'post scriptum'. Imam osjećaj da bih ga mogla nastaviti pisati svakih par mjeseci, jer svakih par mjeseci osjetim neki novi aspekt, neku novu nijansu svoje rodnosti. No, ono što mi je najvrednije u tom tekstu jest to olakšanje. Olakšanje kad sam shvatila da je to OK, da postoje drugi ljudi koji također ne odgovaraju ni jednoj ni drugoj ladici, i da to ne znači da sam manje vrijedna, ili čudna, nego da je to super, kazala je Jasna Jasna Žmak, uz pljesak publike.
Nasuprot tome što nas od malih nogu uče da moramo šutjeti o 'onim stvarima', zbog čega se mnoge žene srame govoriti o svojim tijelima, svojim intimnim željama i svojoj seksualnosti, i dok društvo kolektivno šuti o našim tijelima, spisateljica Jasna Jasna Žmak u ovoj zbirci eseja eksplicitno se i direktno hvata u koštac s njima, bez cenzure i bez zadrške, pišući, osim o rodnom identitetu, i o seksualnoj orijentaciji, o menstruaciji, masturbaciji, nevinosti i seksu, grudima, mršavosti i debljini, a sve uz nezaobilazan feministički pečat.
"Tinejdžerke i drugi monstrumi" zbir je analitičkih eseja Lane Pukanić o seksizmu u hrvatskom društvu, seksualnom radu i transfobiji s duhovitim i nadrealnim tekstovima u raznim žanrovima kao kviz, kolaž, putopis do parodijske poezije i eksperimentalne kratke priče.
- Čini mi se da je i glas bitna feministička tema. Glasovi koji smo skloni čuti su dublji, muški, 'ozbiljniji', no i iza 'glasića', iza nježnog, 'dječjeg' glasa mogu stajati ozbiljne riječi i bitne ideje, kazala je Lana Pukanić o glasu i govoru kao svojevrsnom manifestu, o čemu također piše u svojoj knjizi.
Kako je sama rekla, njen je najuspjeliji tekst onaj o Zoranu Mamiću (aktualnom treneru Dinama, mlađem bratu osuđenog i u BiH odbjeglog Zdravka, op. a. ). Esej je naslovljen "Ugledajte se na sport sa Zoranom Mamićem!", a motiviran je trenerovom izjavom nakon Dinamove pobjede nad albanskim klubom Skenderbeu s 4-1, kada je nezadovoljan odjekom te pobjede Zoran Mamić izjavio: "Naše sveučilište je među 500 najboljih, a mi smo među 32 u Europi, a reprezentacija među deset. Neka ne prodaju maglu s pameću i intelektualizmom, nego se ugledaju na sport".
I moderatorici Magdi Vodopija i Jasni Jasni Žmak najbolji tekst u Laninoj knjizi je esej o dvjema majkama koje su počinile samoubojstvo i sa sobom u smrt povele svoju malu djecu - jedna je Hrvatica koja je ubila sebe i svoje dijete zbog muža zlostavljača, a druga Assia Wevill, cura Teda Hughesa koji je, pak, bio muž Sylvie Plath; Assia je ubila sebe i svoju četverogodišnju kćer Shuru.
- Njih dvije kasnije se predstavljalo kao monstrume, jer su ubile svoju djecu, a mene je zanimao taj odnos majčinstva, neuspjele romantične ljubavi, zanimale su me okolnosti njihovih života koji su bili toliko normalni i obični, pojasnila je Lana Pukanić.