JEDNOG DANA U RAKLJU, NA ULAZU U MUZEJ MATE BALOTE: Zovem se Mijo Mirković i stvarno bih želio prijateljima pokazati kuću u kojoj je rođen moj djed

Grupica američkih turista obilazeći Istru proteklog je tjedna namjerila posjetiti i rodnu kuću jednog od najznačajnijih Istrana prošlog stoljeća Mate Balote, odnosno muzej koji je prije nekoliko godina u njoj uređen. Naišli su na zatvorena vrata muzeja, domaćini su im objasnili da Rakalj nije New York i da izvan špice sezone muzej jednostavno nema gostiju za koje bi bio otvoren. I već bi možda i "otkantali" te Amere da jedan među njima nije kazao da se zove Mijo Mirković i da bi svojoj obitelji i prijateljima stvarno jako želio pokazati kuću u kojoj je rođen njegov djed…

Grupica američkih turista obilazeći Istru proteklog je tjedna stigla do Raklja, te nakon što su razgledali mjesto namjerila se posjetiti i rodnu kuću jednog od najznačajnijih Istrana prošlog stoljeća Mate Balote, odnosno muzej koji je prije nekoliko godina u njoj uređen. Naišli su na zatvorena vrata muzeja, ali Amerikanci uporni kakvi i inače jesu, nisu odustajali već su krenuli u potragu tko bi im ta zatvorena vrata skromnog muzeja posvećenog Baloti ipak mogao otključati. Pokušali su im njihovi domaćini objasniti da Rakalj nije New York i da izvan špice turističke sezone muzej jednostavno nema gostiju za koje bi bio otvoren. I već bi možda i "otkantali" te Amere da onaj jedan među njima koji govori "naški" nije kazao da se zove Mijo Mirković i da bi svojoj obitelji i prijateljima stvarno jako želio pokazati kuću u kojoj je rođen njegov djed o kojem su toliko toga čuli.

Ključ je naravno odmah pronađen, Balotin unuk ponovno je zakoračio u istu kuću u koju je još kao dječak dolazio. Mijo Mirković osim imena, naslijedio je i dio djedovog talenta za ekonomiju, pa je završio ekonomski studij, a nakon toga i izgradio karijeru u toj struci. Ali baš poput Balote koji je najveći dio života proveo daleko od rodne kuće, tako je i on i posao i obitelj izgradio daleko od rodne Hrvatske.

"Svi smo mi svjesni toga da život vodi ljude u razne krajeve svijeta i da nitko zapravo ne zna gdje će na kraju završiti. Tako sam i ja nakon završetka studija, sredinom osamdesetih godina, završio u Americi. Rođen sam i odrastao izvan Istre, ali tamo sam u Brooklynu, kod Balotine sestre Zlatke, pronašao i Istru i Rakalj", kaže Mirković.

Rakalj u malom

Ljudi su i tada, kao i danas, emigrirali iz siromašnih krajeva u druge zemlje, a onda bi onaj koji bi se uspio etablirati u novoj sredini poslao nekoliko pisama drugima i u kratkom vremenu bi se stvorila mala enklava sunarodnjaka. Tako je to bilo i u jednom djelu New Yorka, odnosno Brooklyna koji se zove Canarsie, u koji su se na taj način doselili Rakljanci i u kojem je, kad je on stigao tamo, već živjelo desetak rakljanskih obitelji, odnosno ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s tim krajem.

"Bio je to pravi Rakalj u malom s one druge strane oceana, ali to je jednostavno tako, ljudi idu za ekonomskim šansama i mogućnostima. Tako je to bilo u to vrijeme, a vidim da je i danas vrlo slično. Sve u svemu, proveo sam u toj sredini značajan dio svog života, među tim ljudima sam i naučio govoriti rakljanski koji je, navodno po njima, drugačiji od svih drugih dijalekata u Istri, i imao sam priliku zapravo živeći među tim ljudima doživjeti sredinu iz koje je potekao i kojoj je pripadao moj djed i moji ostali preci", prisjeća se Mirković kako je tek u Americi zapravo i on na neki način postao pravi Rakljanac.

Jer rođen u Novoj Gradišci i odrastao u Zagrebu, u djetinjstvu je s roditeljima dolazio u Rakalj, međutim puno više vremena su provodili na Krku gdje je Mate Balota imao kuću.

"Djed je na Krku proveo dio rata skrivajući se od okupatora. I sjećam se obiteljske anegdote da mu je za vrijeme dok su Talijani vladali Liburnijom to sasvim dobro polazilo za rukom. Međutim, nakon kapitulacije Italije stigli su Nijemci, a njima, opreznima po prirodi kakvi jesu, bilo je sumnjivo zašto svi ti ribari u tom kraju zovu jednog među njima profesore. Onda su oni to malo pročačkali i kad su shvatili tko je taj profesor među ribarima, djed je završio u zatvoru. Na sreću, sve je to na kraju dobro završilo, a zbog tog iskustva djed je nakon rata sagradio kuću na Krku i najčešće smo ga u njoj sretali. Međutim, sjećanja na njega vrlo su skromna jer sam imao pet i pol godina kad je on umro i pamtim ga samo kao jednu impozantnu figuru u nekakvom kućnom ogrtaču, a ono što mi je ostalo urezano u pamćenje je veliko poštovanje koje su drugi članovi obitelji iskazivali prema njemu, kaže Mirković. (Milan PAVLOVIĆ, SNIMIO Milivoj MIJOŠEK)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU