FESTIVAL PLESA I NEVERBALNOG KAZALIŠTA U SVETVINČENTU Plesna povijest mjesta i Harleking za promišljanje

Snimio : D. ŠTIFANIĆ

Festival je završen premijerom predstave "Esbat" Aleksandre Mišić, poznate i priznate plesne umjetnice, rodom Puljanke. Istarski je tim sudjelovao u realizaciji predstave, suradnik za glazbu bio je etnomuzikolog Dario Marušić, a kostimografkinja Kristina Nefat

Ovogodišnje, nešto kraće izdanje 21. Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentiu privedeno je kraju u nedjelju navečer predstavom "Esbat" na livadi iza Kaštela. Riječ je o premijeri predstave Aleksandre Mišić, poznate i priznate plesne umjetnice, rodom Puljanke. Istarski je tim sudjelovao u realizaciji predstave, suradnik za glazbu bio je etnomuzikolog Dario Marušić, a kostimografkinja Kristina Nefat. Plesačice u "Esbatu" su Margareta Firinger, Gendis Putri Kartini, Jovana Zelenović, a riječ je o produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla u sklopu projekta Nevidljiva Savičenta – prevođenje tradicije u suvremenu kulturu.

Svojevrsna bajka

Predstava se gledala s dvije lokacije, iznad livade, te sa same livade. Estetski dojmljivije bilo ju je pogledati "s visine", odnosno iznad livade, s ceste, gdje je, što se tiče vizualne komponente, djelovala snažno, bajkovito, poput bajke o Svetvinčentu, gradiću gdje krajem srpnja svake godine dođu plesne vile. Fragmentarna fabula ispisivala je plesne dionice o pričama o Svetvinčentu, sastavljene od igara, a cijelo vrijeme ispitujući tijelo: tijelo u igri, nevidljivo tijelo, tijelo iz prošlosti, tijelo magije, tijelo zajednice.

U jednom dijelu predstave, onom figurativnijem, prikazan je dio prošlosti i tradicije ovoga gradića, uz posebnu pozornost na običaje, tradicije, navike i vjerovanja, dok drugi dio predstave donosi priču koja može biti i lokalna i univerzalna, gdje su tanke granice između mikro i makrokozmosa, i gdje nevidljivo postaje vidljivo unutar jednog plesnog rukopisa koji prožima razne komponente ljudskoga življenja. Ta povijest mjesta percipirala se iz igre plesačica po livadi, iz tog njihovog plesnog suodnosa.

Aleksandra Mišić (Pula, 1978.) svoje je prve plesne korake započela u pulskom studiju Zaro pohađajući klasični balet, a daljnju je edukaciju nastavila u Hrvatskoj i inozemstvu učeći od renomiranih pedagoga i plesača (Laban Centar London, Impulstanz..). Umjetnička je ravnateljica i suosnivačica MASA DANCE COMPANY, plesna pedagoginja i voditeljica plesnih edukativnih programa u D/E/P -u, koji je dio djelatnosti Masa Dance Company.

Kao plesačica dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta 2014. za najbolje plesno ostvarenje u predstavi "Hermafroditi duše" autora Žaka Valente, a kao koreografkinja brojnih prestižnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja. Zajedno s Ognjenom Vučinićem dobitnica je Nagrade kritike na Festivalu koreografskih minijatura 2011. godine te Grand prix nagrade na 6. Međunarodnom festivalu suvremenog plesa u Alžiru za predstavu TI u produkciji Masa Dance Company. Na ADU završava studij za nastavnika suvremenog plesa, a nastavlja na MA Dramaturgije.

Predaje scensku praksu u srednjoj školi za suvremeni ples pri Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici, a uz to je i stalna suradnica na BA i MA plesnim studijima suvremenog plesa Instituta za umetničku igru u Beogradu. Živi i radi u Zagrebu.

Sjajan Harleking

Potom je za kraj večeri, ali i cjelokupnog programa izvedena sjajna predstava "Harleking", ujedno i jedno od najboljih ovogodišnjih ostvarenja s ovoga festivala. Autori i izvođači su Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi. "Harleking" je koncipiran polifono, s brojnim i višestrukim identitetima, koji je komuniciran na jedan gotovo pa hipnotičan način, gdje nisu uvijek jasne njegove namjere, jer je često proturječan. Iako fizički donekle podsjeća na protagonista čuvene commedie dell'arte, ovdje nadilazi te okvire. Priča koju donosi unutar ovog osebujnog lirsko-epskog dijaloga s estetskog gledišta može se ocijeniti kao zabavnom, ali sa strukturalnog, sadržajnog dijela, i iščitavajući sa semantičkog stajališta plesni rukopis, dakako da navodi na razmišljanje, na promišljanje o raznim aspektima i momentima života.

Predstava je premijerno izvedena u sastavu programa Open Spaces/Sommer Tanz berlinskog plesnog centra Tanzfabrik i otad je izvedena na nekoliko europskih plesnih festivala i u nekoliko kazališta. Prošle godine uvrštena je u izbor europske plesne mreže Aerowaves i Platforme novog talijanskog plesa (NID).

Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi rade kao duo od 2008. godine, a njihovo sjedište je u Berlinu i Torinu. U svom umjetničkom istraživanju isprepliću ples, izvedbene i likovne umjetnosti. Proučavajući teme povijesne povezanosti komunikacije, nasilja i moći, nadahnuće crpe iz drevnih imaginarija, stvarajući hibridne likove i slike koje spajaju prošlost i suvremenost. Oboje su diplomirali na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu i pohađali Stoà, školu za ritmički pokret i filozofiju u Ceseni, koju vodi Claudia Castellucci. Rade i zajedno, ali i svatko od njih ima i svoju pojedinačnu karijeru.