S dugogodišnjom kolegicom novinarkom Sniježanom Matejčić razgovarali smo o njezinoj knjizi "Kad sam pročitala plavu bilježnicu" koja će biti predstavljena u Pazinu, na Kalibar bestivalu u četvrtak, 10. travnja u 20 sati, dan kasnije u porečkoj knjižnici u 19 sati a 30. travnja u Puli u Klubu-Knjižari Giardini 2 u 20 sati. Knjigu je uredio Zoran Žmirić, a tiskala Naklada Fragment uz financijsku potporu Istarske županije. Dizajn naslovnice potpisuje Dima Marija Vrandečića.

Dvije stvarnosti

- "Kad sam pročitala plavu bilježnicu" knjiga je u kojoj se zrcale dvije stvarnosti; s jedne strane to je dokumentaristički, povijesno relevantan zapis o sužanjstvu na Golom otoku koje je Vladimir Grgić zabilježio u svojoj plavoj bilježnici i s druge, prozni album sa slikama djetinjstva kroz koje autorica i Vladimirova kći Sniježana Matejčić, godinama nakon očeve smrti prvi put čitajući njegov dnevnik, skuplja fragmente prošlosti prepoznate između očevih redaka te s pomoću njih otkriva kako je Goli otok oblikovao ne samo njezinog oca, već i nju samu, opisano je ovo djelo koje će predstaviti urednik Zoran Žmirić.

(Snimio Milivoj Mijošek)

Zasigurno nije bilo lako napisati tako potresnu knjigu, u biti dovršiti i objaviti očev rukopis o Golom otoku, kako je dospio tamo te što je tome prethodilo i slijedilo.

- Rukopis Vlade Grgića, mog pokojnog oca, koji je sastavni dio knjige "Kad sam pročitala plavu bilježnicu" potresan mi je i nakon nebrojeno čitanja. Godinama nisam znala što bih s njim. Prepisivala sam ga u kompjuter i živjela s tim slikama koje donosi u dnevniku, lijegala i budila se s njima. Rukopis nije bio dovršen. Tata je umro prije nego je uspio napisati sve što je želio. Znala sam samo da piše uspomene na Goli otok, toliko mi je rekao. Prvi put sam bilježnicu plavih korica otvorila i čitala nakon njegova pogreba. I tek tada sam saznala o razmjerima njegova logorskog iskustva. Moj tata je bio na Golom otoku kao 20-godišnjak u vrijeme Informbiroa, kao mnogi slični njemu koji su se u to vrijeme usudili misliti i propitivati. Sad je knjiga konačno vani, tridesetak godina nakon što sam dobila rukopis koji je kao dokumentarni zapis objavljen u knjizi bez intervencija.

Kada ste osjetili da je bio pravi trenutak za napisati ovu knjigu?

- Pravi trenutak je odavno prošao. Naše društvo temu Golog otoka stalno gura pod tepih. O tome što se i zašto na tom kvarnerskom otoku događalo ne znaju ništa bitno ni ljudi moje generacije, a kamoli mlađi. Samo oni koju su baš željeli saznati više, jer moja knjiga nije prva koja o tome govori. Ali, na javnoj razini to je tema koja stvara nelagodu. Zato mislim da gradimo kuću na trusnom tlu. Gradimo društvo u čijim je temeljima zaborav zla. Otkad sam preuzela tatin rukopis osjećala sam težinu obaveze objavljivanja štiva koje će biti dostupno širokom krugu ljudi kako bismo znali u društvu prepoznati znakove koji bi mogli voditi nekoj sličnoj noćnoj mori. Ali dugo nisam znala kako napisati tu priču. Dok nisam srela Zorana Žmirića. A to je posebna priča. Vodio me i bodrio u pisanju i sve se pomalo slagalo kao u dominu, svaka je kockica sjela na svoje mjesto. Barem se meni tako čini. Dovršila sam posao i zadovoljna sam učinjenim. Knjiga je tu i volim što je takva. Složila sam ih nekoliko u tornjić koji gledam iz fotelje. Uživam u trenutku. Mislim da bi i tata bio zadovoljan.

Nije bilo lako doći do dokumenata, ali niti do svjedočanstava. Mnogi su to htjeli samo zaboraviti, pa nisu o tome pričali niti s najbližima.

- Potragu za dokumentima i sugovornicima počela sam na nagovor moje pokojne prijateljice Vesne Kesić, ali to nije bio posao koji je donio puno rezultata. Arhiv je manjkav, dobila sam samo potvrdu da je tata bio na Golom otoku, zašto i koliko dugo. To sam znala i prije. Željela sam čitati zapisnike s ispitivanja, jer bi oni pokazali kako su lomili krhko tkivo ljudskosti. Ali zapisnici su navodno u arhivu u Beogradu. Srećom je u Požegi, gdje sam rođena i odrasla, prije dvadesetak godina još bio živ tatin prijatelj Vlado Bogojević, koji je u isto vrijeme bio na Golom otoku. On me odgovorio od potrage za drugim eventualnim sugovornicima, jer bivši logoraši nisu o tome razgovarali ni međusobno, niti u obitelji. Iz razgovora s njim osvijestila sam da politički kazamat Goli otok bremenit oblak nadvijen nad obiteljima nekadašnjih kažnjenika, ali i nad čitavim društvom koje ga želi prešutjeti.

Detalji

Koliko ste ranije, za očeva života bili upoznati s tim dijelom njegova života?

- Nisam znala, ali sam slutila. To je taj oblak koji sam spomenula, ta neka sjena koja nema jasan oblik, ni boju ni ime. Možda je nekada netko u pola glasa komentirao ili dobacio nešto u tom smislu o mom tati. Tek sam kasnije, vjerojatno kao studentica povezala detalje. Prvi put je tata spomenuo Goli otok kada sam ga pitala o dnevniku koji je pisao.

Što Vam je bilo najteže u tom procesu pisanja?

- Najteže je bilo započeti pisati nešto što vodi nekom logičnom dovršetku, što ima smisla i neće se stidjeti stajati uz tatin rukopis iz plave bilježnice. Teško je bilo oblikovati dijelove romana, jer sam kroz uspomene iz djetinjstva i odrastanja propitivala zašto je nešto bilo baš tako, ima li to veze s tatinim iskustvom Golog otoka… Takav način pisanja dovede te do uvida, emocija, razumijevanja - osvijetli na potpuno drugačiji način uspomene i zapravo skine veo s tvog vlastitog života i osobnosti. A to je prilično emocionalno iscrpljujuće. Pogotovo za osobu koja nerado otkriva kompleksne osjećaje.

Je li pisanje imalo i ljekovitu funkciju, je li bilo svojevrsna (obiteljska) katarza?

- Ako jest, nije mi to bila svjesna namjera. Možda na ovo pitanje mogu odgovoriti ovako: pišući svoju priču koja je stalno inspirirana dijelovima tatina rukopisa i kroz razgovor sa sestrom Natašom, otkrila sam kako se naše uspomene nužno ne poklapaju, kako se nekih događaja ne sjećamo jednako. Retrospekciju oblikuje vlastito iskustvo akumulirano kroz godine i začinjena je osobnim emocijama ili sjećanjem na njih. Izuzetan mi je bio uvid na naoko beznačajan događaj od prije dvadesetak godina kad sam reagirala slično kao tata na svojih 18 mjeseci logoraškog staža na Golom otoku. U knjizi je to rečenica koja kaže da kazna nema učinak ako se ne pokoriš. I to je to, što se tiče kažnjavanja misli. Ne pokoriš se! Što ti mogu? Misli su samo tvoje. Zauvijek.

Samo jedan život

Nakon vremenske distance, kako gledate na to razdoblje?

- Kako gledam na razdoblje utamničenja ljudi na Golom otoku? Jednako kako sam gledala i kad sam tek slutila o tome što se ondje zbivalo. S jednom razlikom. Kad sam prvi puta pročitala plavu bilježnicu bila sam opsjednuta mišlju kako moram pronaći te ljude koji su tatu poslali na Goli otok, suočiti se s njima, izgrepsti im lice i dušu. Odavno više nemam tu potrebu. Shvatila sam kako pojedinci u tome jedva imaju ulogu. To bi bilo kao da u tijelu tražiš stanicu koja je pokrenula bujanje karcinoma. Goli otok je priča o ideologiji i moći zaogrnutima zloćom, o tome kako politička represija tretira čovjeka kao potrošni materijal. Nije to drugačije od rata niti bilo kojeg drugog oblika totalitarizma. A svatko od nas ima samo jedan život, ne možeš se ponovno roditi. Bez obzira na uvjete u kojima živiš najvažnija pitanja koja si moraš postaviti jesu: kako živim, hodam li uspravno, mogu li drugog čovjeka pogledati u oči?

Mislite li se i dalje baviti pisanjem, nakon što ste ovom, za Vas vrlo važnom knjigom, probili led?

- Nakon što je konačno pročitao knjigu Matejčić kaže da će mi napisati recenziju o tome da li bolje pišem ili kuham. To bi, kao, trebalo biti presudno. Pišem povremeno za lokalni portal, to me veseli. No, šalu na stranu, ova knjiga me iscrpila. Pišući je natjerala sam se suočiti s mnogim vlastitim demonima, dotakla sam nedodirljiva mjesta, izvukla na površinu ono što sam zakopala duboko i nisam se time željela opterećivati. Sada samo želim sjesti, nasloniti se i prigrliti učinak izazova.

Povezane vijesti

• BOOKtiga: Bogat program za ljubitelje pisane riječi
• Noć knjige: Kvizovi, javna čitanja i programi za djecu
• Naklada Ljevak objavila knjigu Martina Puchnera "Kultura – nova svjetska povijest"