Izložba "Milko Cepelić - iz ljubavi prema hrvatskom narodu našemu“ postavljena je i u svom virtualnom obliku na stranicama zagrebačkog Etnografskog muzeja.

Nastala u povodu 100. obljetnice smrti tog svećenika, kulturnog i političkog djelatnika, povjesničara i etnografa, te njegove donacije Etnografskom muzeju, izložba se nadovezuje na obilježavanje stote godišnjice osnutka Muzeja, gdje je bila postavljena od studenog do polovice ožujka.

Predstavljeni su odabrani primjerci uporabnoga tekstila, odjevno ruho, nakit i ukrašena tikvica iz darovane cjeline od ukupno 302 predmeta koja su u muzejski fundus ušla 1920. godine te dokumenti iz privatnog vlasništva Cepelićeve pranećakinje Đurđice Gross-Ašperger. 

Predmeti potječu uglavnom s područja Đakovštine, Srijema, Bačke, Bosne, južne Mađarske, Posavine, Dalmacije i Kosova, od sredine 18. do početka 20. stoljeća. Najveći dio zbirke su otarci kao dekorativni uporabni predmeti ili dijelovi oglavlja, potom rupci, dijelovi odjevnoga ruha, uzorci raznovrsnoga tkanja i veza, nekoliko pisanica, naušnica, tikvica i jedna preslica.  

"Cepelićeva promišljanja i djelatnost ocrtavaju osobu širokih interesa i znanja, istovremeno romantičarski i kritički nastrojenu spram određenih društvenih procesa, snažno senzibiliziranu za život lokalnog seoskog stanovništva, kao i za budućnost nacije u cjelini", ističu iz Etnografskog muzeja.

Milko (Mihovil) Cepelić (Vuka kraj Đakova, 1853. - Đakovo, 1920.) rodio se u obrtničkoj obitelji slovačkoga podrijetla (Cepely), a studij filozofije i teologije završio je u Đakovu, gdje je uz biskupa Josipa Jurja Strossmayera proveo i veći dio svećeničkog života.

Bavio se i kulturnim te političkim radom, pisao radove povijesne, etnografske i socio-ekonomske tematike, biografije književnika suvremenika, sabirao i objavljivao narodne junačke pjesme. 

"Služio se s pet jezika, bio je izvrstan govornik i propovjednik, dobar poznavatelj zavičajne flore i faune. U politici Cepelić je bio vjerni sljedbenik Strossmayerovih ideja i pristaša rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja u južnoslavenskim državotvornim okvirima", podsjećaju iz Etnografskog muzeja.

S vremenom je prikupio vrijednu zbirku uporabnoga i dekorativnoga seljačkog tekstila, s pojedinim već tada raritetnim predmetima, a svojim tematskim radovima dao je velik doprinos hrvatskoj etnografiji zabilježivši podatke relevantne i za suvremena etnološka istraživanja, dodaju. 

Njegov opširni prikaz "domaćeg tekstilnog obrta“ i opis izložaka na Gospodarskoj izložbi 1891. u Zagrebu, prvi je sustavni prikaz tekstilnoga rukotvorstva u hrvatskim krajevima, teme na temelju koje je nastojao je rekonstruirati migracije određenih skupina stanovništva.

Zalagao se za primjenu starinskih tehnika, boja i motiva, a kritizirao promjene uzrokovane razvojem trgovine i obrta (anilinske boje, uzorci iz modnih časopisa, utjecaj građanskog odijevanja).

Prijedlog za osnivanje muzeja dao je u tekstu "Narodno tkivo i vezivo“, objavljenom u knjizi izdanoj povodom 50. obljetnice biskupovanja J. J. Strossmayera (1900.),  te svoju zbirku tekstilnih predmeta odlučio oporučno ostaviti takvom muzeju. Na koncu je ona darovana tadašnjem Umjetno-obrtnom muzeju (danas Muzej za umjetnost i obrt), ali s napomenom da, ako se u međuvremenu osnuje etnografski muzej, građa pripadne toj ustanovi. Oporuku je napisao 1914. godine, specijalizirani muzej osnovan je 1919. kao Etnografski odio Hrvatskog narodnog muzeja.

Povezane vijesti

• Alija i Medina Rešić izlažu u studiju Poola na Verudeli
• "Umjetnik na odmoru 2015." i "Gorgona" u Zagrebu
• Tea Bičić izlaže u galeriji "Poola Gallery"