"Mater" i "Stepinac: Kardinal i njegova savjest"
67. PULSKI FILMSKI FESTIVAL Četvrti dan: Otuđene grane s istog stabla i kardinalova savjest
Jure Pavlović je u filmu "Mater" nategao naše živce preko granice pucanja, dovevši nas potom u drugu krajnost, u stanje totalne ravnodušnosti, da bi nas u finišu, praktički ni iz čega, krajnje obazrivo i neočekivano dirnuo u emotivnu žicu * U filmu Višnje Starešine Stepinac je prikazan kao čovjek kojeg nisu voljeli ni nacisti, niti endehazijski poglavnik Ante Pavelić, a nije ga voljela niti titoistička vlast
Četvrti dan 67. Pulskog filmskog festivala u konkurenciji smo dobili, za sada, po skromnom mišljenju, najbolji film festivala iako se to nije činilo nakon prvih sat vremena projekcije. U filmu "Mater", redatelja i scenarista Jure Pavlovića, iz Njemačke dolazi Jasna (Daria Lorenci-Flatz) koja posjećuje staru i neizlječivo bolesnu mamu Anku (Neva Rošić). Tu su scene jedenja, pričanja s rođacima i liječnicima i prijateljicama, odlazak kod advokata i posjete staračkom domu, Jasnini razgovori sa suprugom i djecom putem interneta, dolasci fizioterapeuta te kratke rasprave mame i kćeri, kao i druge banalne scene. Sve se niže jedno za drugim dok čekamo da se nešto konkretno počne događati, da doznamo što je ta mama skrivila kćeri, jer očito je da između njih postoje velike tenzije. Jasno je da je mama autoritativna i da u pozadini dobro zakopana i potisnuta leži neka priča koja se međutim više naslućuje nego što se direktno prezentira. Jasna se treba nakon nekoliko dana vratiti u Njemačku, no taj boravak se oduži. Mamino zdravlje se ne može popraviti, no možda se može popraviti njihov odnos. Možda još ima vremena, no kako naći snage za pomirenje? Teško.
Kompleksan odnos majke i kćeri
Jure Pavlović nategao je naše živce preko granice pucanja, dovevši nas potom u drugu krajnost, u stanje totalne ravnodušnosti, da bi nas u finišu, praktički ni iz čega, krajnje obazrivo i neočekivano dirnuo u emotivnu žicu. Još se pitamo kako mu je to uspjelo, ali film ima smisla i to postaje jasno kako ide prema kraju. Film je sniman iz pozicije Jasne, ona je cijelo vrijeme u krupnom planu, a svi drugi oko nje prikazani su u pozadini. Neki likovi nisu uvijek niti u kadru nego im samo čujemo glas, i sve to našoj percepciji koja je navikla da vidi tko što govori može biti iritantno, a i nama je i bilo, ali vidi se da Pavlović nije to koristio samo da bi pokazao kako je fino filmski obrazovan pa eto zna da se ne mora držati standardnih pravila. Kamera je fokusirana na Jasni cijelo vrijeme, do zadnje minute, i onda se događa jedna tako jednostavna kratka scena, a opet tako puna značenja, koja filmu daje zanimljiv, lijepi ljudski rasplet, no koji će svatko morati interpretirati na svoj način.
Malo je komplicirano, ali valja reći da više od priče i pitanja tko je tu koga i zašto, Pavlovića zanima sam odnos kćeri i majke kao dvije otuđene grane istog stabla. Jako se lako tu poskliznuti no Pavlović tome pristupa pedantno, strateški pripremljeno i smrtno ozbiljno, no i u toj ozbiljnosti uspijeva ubaciti kratku, ali odlično postavljenu scenu s komičnim fratrom, taman da se malo ublaže tenzije i pripremi teren za završne prizore koji filmu ubrizgavaju dozu suzdržanog optimizma. "Mater" nije lako progutati, ne toliko zato što je teška, nego zato što na prvi pogled djeluje jednolično i bez ikakvog mirisa i okusa, ali svega toga ovdje itekako ima, no treba biti strpljiv kao što su strpljivi glavni likovi, jednostavno zato što nemaju kud. Jasna i Anka se ne mogu tek tako odvojiti, no Jasna se ne može odvojiti niti od sebe i svog života, ali zato može sve to spojiti u jedno.
Neva Rošić je pogotovo dobra u ulozi majke, jer se zahvaljujući njoj majčina osobnost probija izvan zamućenih obrisa u pozadini, dok je na Dariji Lorenci-Flatz zadatak da bude cijelo vrijeme u prvom planu i pokazuje emocije ili nedostatak njih, no i jedna i druga prelaze na višu razinu kada međusobno komuniciraju i grade svoj odnos ciglu po ciglu, makar se čini da će se sve to urušiti i da će cijeli film otići k vragu. To se ne događa i kraj je u ovom slučaju zapravo novi početak jedne lijepe priče koja će možda nekom drugom prilikom biti ispričana.
Istodobno potresne i optimistične priče
"Stepinac: Kardinal i njegova savjest" dopunio je kvotu dokumentaraca na ovom festivalu. Višnja Starešina koja je film režirala i napisala scenarij vrlo je pregledno film posložila i relativno precizno ga izbalansirala. Prvi dio filma bavi se tako Alojzijem Stepincem od njegovog odlaska u Prvi svjetski rat, proglašavanja nadbiskupom te Drugim svjetskim ratom, uspostavljanjem Nezavisne države Hrvatske i holokaustom. Drugi dio bavi se dolaskom nove, komunističke vlasti i formiranjem nove Jugoslavije te suđenjem i smrću Stepinca, a treći dio bavi se Stepinčevom ostavštinom. Kroz cijeli film provlači se borba Alojzija Stepinca za malog čovjeka što ga čini protivnikom političkih sustava, no posebno je istaknuta njegova uloga za vrijeme NDH, kada je Stepinac pomagao Židovima koje je nacistička i ustaška vlast proganjala i ubijala, a o Stepinčevim zaslugama govore oni kojima je on pomogao. To su istovremeno potresne i optimistične priče, iako se u filmu navodi da je zakonska diskriminacija Židova počela u staroj, Kraljevini Jugoslaviji, još prije formiranja NDH i nastavila se u jugoslavenskoj federaciji.
Stepinac je prikazan kao čovjek kojeg nisu voljeli ni nacisti, niti endehazijski poglavnik Ante Pavelić, no nije ga voljela niti titoistička vlast. Unatoč tome što se Stepinac nije želio zamjerati novoj socijalističkoj vlasti, ubrzo je uhićen i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Stepincu se posebno stavljalo na dušu prevođenje na katolicizam onih koji nisu bili katolici, no kako se u filmu ističe, on je to činio kako bi te ljude spasio od pogroma.
Njegova smrt nije ugasila njegov ugled, nego je, štoviše, Stepinac postao poput mučenika, borca protiv komunizma, dok njegovo ime i djelo žive i dalje, a film posebno ističe njegovo proglašenje blaženim. Film se bavi kompleksnim vremenima i osobom kojoj savjest bila čista. Ovo je film o vjeri i borbi za nju, ali i borbi za ljude od kojih neki nadbiskupu koji je kasnije proglašen kardinalom i blaženikom, duguju život.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
