U Dnevnom boravku održana radiofonijska predstava koja se mora pogledati

(Snimio Robert Rauch)

Radiofonijska drama "Bajsove vrpce", koja je izvedena u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc, puno je toga obećala u svojoj najavi: motive dramskih tekstova Zvonimira Bajsića, "Krappovu posljednju vrpcu" Samuela Becketta, stihove Jacquesa Préverta i tekstove Gustavea Flauberta te Milana Kundere.

Poprilično puno formi i motiva za predstavu koja traje 40-minuta, ali gledatelji su u ovoj vrsnoj, poetskoj i toplo-hladnoj posveti najnagrađivanijem hrvatskom radijskom autoru, Zvonimiru Bajsiću, dobili sve od navedenog.

Nepokolebljiva riječ "kvit"

U predstavi scenom dominira glavni lik koji vuče sličnosti s Janusom (Bajsićeva posljednja radio-drama "Slike iz života jednog radio dramaturga") te Beckettovim Krappom (što nije slučajnost, budući da je Bajsić prvi u Hrvatskoj postavio "Krappovu posljednju vrpcu" na kazališne daske).

(Snimio Robert Rauch)

Pred publikom izražava svoje intelektualne dvojbe, poetizira vlastite misli, iznosi zapažanja o radiju kao mediju periferije, "vijesti i glazba i da nešto drnda" ("Danas bi sve radio-stanice trebale emitirati tišinu, tek tu i tamo pokoji zvuk kako bi se tišina mogla raspoznati«), divi se početku proljeća koje započinje kada žena u zgradi preko puta otvara prozor, preispituje i ljuti se ("ne može se gaziti po zemlji u tim tvojim gojzericama!") ili pak na slova jezično raščlanjuje "kvit", tu "njemački tvrdu, nepokolebljivu riječ".

S njegovim se kraćim monolozima isprepliću, nadopunjuju ih i prekidaju tuđi glasovi, zvukovi, zvižduci i snimke sa zvučnika (zamjerka što jedan od dva nije bio u funkciji) koji unose dinamiku i predstavu premještaju do dvorišta, snježnih planina, krčmi, otvorenih prostora gdje kiši, na mol Sjevernog mora "gdje se u crnoj i mokroj hladnoći molo spojio s morem i nije imao kraj".

Spajanje kazališta i radija

U Bajsovim je vrpcama od početka vidljivo eksperimentiranje s formom i spajanje radija i kazališta ("Radio ti je dao samo autentičan šum, sve ostalo u priči je tvoje"). Predstava bi komotno mogla funkcionirati kao radio-drama, s glumcem koji se većinu vremena obraća u jedan od mikrofona, intervencijom muzičara za klavirom i umetnutih zvukova i glasova. Predstava je to koja se može i samo slušati, ili radio-drama koja se naprosto mora gledati, jer bila bi šteta propustiti zaista odličnu izvedbu glavnog glumca Svena Medvešeka.

Otići onkraj grube boje njegova glasa i naoštrene dikcije, pa upiti i sve njegove ekspresije, geste i pokrete kojima je u svakom trenutku zadržavao pažnju publike. Režiju ove izvrsne predstave potpisuje Hrvoje Korbar, dramaturgiju je osmislila Pavlica Bajsić Brazzoduro, uz dramaturški savjet Dubravka Mihanovića. Za zvučne zapise zaslužan je Dino Brazzoduro, a za glazbu Maro Market. Premda se kao glumce u predstavi navode i Marija Šegvić te Igor Kovač, u Dnevnom ih boravku nije bilo pa se, uz minorne dramske uloge Marketa i Brazzodura, predstava može gotovo smatrati monodramom. Što publici u Rojcu nije nimalo zasmetalo.