SA(N)JAM KNJIGE U ISTRI
"Kantaduri" oduševili Puležane: Završetak projekta nakon 18 godina čuva istarsku glazbenu baštinu
(Snimila Tanja Draškić Savić )
Ni škura bura nije zaustavila Puležane da u nedjelju navečer do posljednje stolice ispune Crveni salon u Domu hrvatskih branitelja i prisustvuju posljednjem, 107. programu Sa(n)jma knjige u Istri, važnom i konačno dovršenom audio-vizualnom projektu "Kantaduri". Njegovi su stvaratelji Edi Cukerić, Mauricio Ferlin i Daniele Pernić, a važan doprinos također su dali pokojni Renato Pernić i Branimir Paić, kojima je projekt i posvećen. U razgovoru su još sudjelovali i na "tanko i na debelo" zapjevali Noel Šuran, Marija i Milan Kranjčić, Dejan Kliman i Zoran Karlić.
Prije samog razgovora pulskoj publici se obratila i na svemu zahvalila direktorica Sajma Magdalena Vodopija, najavivši pritom 31. Sa(n)jam knjige u Istri pa, nakon kraće emotivne pauze, poručila da se ovim putem oprašta, ne otkrivši direktno povlači li se sa spomenute funkcije.
Previše materijala
Projekt Kanaduri započet je još 2006. godine pod nazivom Žurnada, kojem je cilj bio zabilježiti sve narodne kante u Istri. Kako je materijala za takvo što naprosto bilo previše, Cukerić i Ferlin morali su se ograničiti samo na kantadure. Te već davne 2006. je budući projekt predstavljen na tadašnjem Sajmu, da bi kao dovršen projekt bio prezentiran nestvarnih 18 godina kasnije čime je, našalio se Ferlin, oboren rekord između pred premijere i same premijere. Rezultat su dva CD-a s 53 audio-zapisa kanti iz cijele Istre, ali i dva DVD-a na kojima su, kako je istaknuo Šuran, zabilježeni kontekst i ugođaji u kojima su se pjevale istrijanske kante. Ferlin je podcrtao važnost ove glazbene forme koja u Istri polako odumire.
- To što je prošlo toliko godina otkad smo projekt započeli ima svoju vrijednost, tu je puno materijala koji je već sada arhivski, kantaduri koji su već bili u nekim godinama pa smo u neku ruku ulovili taj posljednji vlak da ih snimimo, i od tih 150 ljudi koji se pojavljuju u videu mnogih danas više nema. Taj svijet je umro, nažalost ga u Istri skoro pa i ne možemo naći. Video-materijal od četiri sata trebalo je skratiti na dvadesetak minuta, ali smo rekli ne. To je hardcore i neka tako ostane. Snimke nisu savršene, greške su dio svega ovoga, imao sam neku malenu kameru i sve sam sam montirao, rekao je Ferlin, a Pernić nadodao da "kvaliteta snimki nije bitna".
Temelj za buduće generacije
Ovaj projekt je hvalevrijedan zbog vremena koje se ne može vratiti. Netko tko bi htio upoznati te ljude, od kojih puno njih više nisu među nama, moći će ih upoznati preko ovog projekta. Nešto što se živjelo u svakoj kući, svaka kuća imala je svog svirača ili pjevača, kanta se izvodila tijekom svih važnijih dana u godini. Ovo je i temelj za buduće generacije i za djecu da nauče kantu, kazao je i dodao da se ovaj mukotrpan rad naslanja na ono što su radili Branimir Paić i njegov otac Renato, koji je čitav život sakupljao narodnu glazbu te je pritom skupio 2.000 autohtonih svirki, a sada se taj arhiv konačno može nadopuniti autorima mlađih generacija.
A da s kultnim dvojcem nije od početka bilo lako surađivati pričao je Cukerić, kojem je na Radio Puli trebalo neko vrijeme da im se "dokaže":
Pitali su tko bi išao na teren snimati tradicijsku glazbu i ja sam digao ruku. U početku su me uzeli na probu i odlazio sam s njima po istarskim selima jednom mjesečno. Tek nakon godinu dana rekli su direktorici da mogu s njima odlaziti svaki vikend. Na pitanje zašto im treba još jedan tehničar ako posao mogu obaviti i sami, odgovorili su: mali ne pije!, rekao je Cukerić i nasmijao publiku. Dodao je i kako su si zacrtali da tijekom projekta nikog ne zovu u studio nego da se sve snima u njihovom ambijentu, često u akustički nesavršenim uvjetima, prilagođavajući se onima koje su snimali, "kad su bili svi zdravi" ili "kad se nije išlo u kampanju". Snimalo se u raznim istarskim selima: u Korenićima, Orbanićima, Paladnjakima, Savičenti, Snašićima, Klarićima, Kapelici, u Zartinju, Raklju, Bujama, Bičićima, Muntiću, Petešljarima, sv. Foški. Sv. Petru u Šumi i na Monte Šerpu.
Mladi kantadur Noel Šuran, koji je zajedno s ostalima nekoliko puta i zapjevao, istaknuo je da su on i Zoran Karlić bili najmlađi među kantadurima ili, riječima Zorana, "dvoje mladih u svijetu staraca".
S ovim su sada sve kante na jednom mjestu, nije bilo tako kad smo se mi vadili kantati. Imali smo samo dvije VHS kazete koje smo stalno premotavali i učili se pomoću njih ili slušajući kantadure uživo. Nije ni bilo tako lako ući u njihov krug, morali su nas evaluirati, reći nam da je to to, rekao je Šuran pa ispričao anegdotu jednog zaljubljenika u kante koji ovu glazbu pušta s velikih zvučnika i uz maksimalnu glasnoću kad god želi smiriti preglasne turiste u okolnim kućama za odmor.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
