Povijesni susret istoka i zapada
Bitka kod Lepanta: Posljednji sukob galija i slom osmanske moći na mediteranu
(Novi List)
Oko dvjesto tisuća ljudi sudjelovalo je u bitci kod Lepanta, jednoj od najvećih pomorskih bitaka u povijesti i zadnjom i najvećom bitkom galija, brodova na vesla. Sukobili su se kršćanski vojni savez, Sveta liga, i Osmansko Carstvo, omjer je bio 120 na 80 tisuća mornara za osmansku stranu, dok je omjer galija bio 220 osmanskih naprema 200 kršćanskih.
Bitka je trajala četiri sata, a u njoj je stradalo 40 tisuća vojnika, oko 30 tisuća s turske i oko 10 tisuća s kršćanske strane. Premoćnu pobjedu odnio je kršćanski vojni savez i time spriječio Osmansko Carstvo da nakon velikih teritorijalnih osvajanja jugoistoka Europe i Sjeverne Afrike uspostavi dominaciju nad Sredozemljem.
Taj 7. listopada 1571. godine, tako je ostao jedan od najvažnijih datuma u novovjekoj europskoj povijesti, a zanimljiv je, između ostalog, i zato što su u bitci sudjelovale tri galije i mornari s Krka, Cresa i Raba, ali i još šest galija s naše, istočnojadranske obale, istarska (koparska), šibenska, trogirska, hvarska i kotorska. Zadarska je krenula u bitku, ali je potopljena na putu kod Krfa. Više o tome pitali smo povjesničara dr. sc. Stipu Kljaića s Hrvatskog instituta za povijest.
Glavni animator
Stipe Kljaić reći će da je bitka kod Lepanta jedna od tri povijesno najveće pobjede kršćanske strane u milenijskom sukobu kršćanskog i islamskog svijeta na širokoj fronti od Pirenejskog poluotoka poluotoka preko obala i mora Meditarana do unutrašnjosti srednje Europe.
- Prva je izvojevana 732. kod Poitiersa kada je franački kralj Karlo Martel spriječio prodor Arapa u Francusku, druga je u kronologiji sama Lepantska bitka, a treća bitka se vodila kod Beča 1683. kad je definitivno slomljen posljednji pokušaj Osmanlija da prodru u srce Europe, podcrtava Kljaić.
Pojašnjavajući uvodno navedene sukobljene strane, reći će kako su kršćanski vojni savez zvan Sveta liga činili Papinska Država, Venecija i Španjolska, te njihovi manji saveznici poput Genove, Savoje i Malte, a s druge strane monolitno Osmansko Carstvo.
- Glavni animator Svete lige bio je papa Pio V. koji je uspio ujediniti kršćanske vladare i države, mada ne sve, jer su mu poziv zaredom odbile Francuska, Austrija, Engleska, Rusija, Poljska i Portugal svaka iz svojih partikularnih razloga. Glavni pobjednik i vođa kršćanske savezničke flote koji je kasnije stekao veliku slavu bio je 24-godišnji Don Juan od Austrije, brat španjolskog kralja Filipa II. i sin cara Svetog Rimskog Carstva Karla V. Zbog svoje mladosti i iskazane hrabrosti u bitci uspoređivan je s najvećim vojskovođom starog svijeta Aleksandrom Makedonskim, kaže naš sugovornik.
Dodaje da se među drugim značajnim zapovjednicima izdvajaju Sebastian Venier, Marcantonio Collona, Gianandrea Doria, Agostino Barbarigo, a s protivničke, osmanske strane, izdvajaju se glavni zapovjednik Mujezinzade Ali-paša, koji je poginuo u bitci te Uluč-alija i Mehmed Suluk, egipatski reis.
Plemići i pučani
A kad govorimo o hrvatskoj povijesti, recimo da su u bitci sudjelovali dijelovi hrvatskog povijesnog prostora na jugu i primorju koji su bili u sastavu Venecije, dok sjeverniji krajevi nisu, budući da su bili pod tadašnjom Habsburškom Monarhijom koja je odbila ući u sukob. Treba reći i da su u vrijeme bitke kod Lepanta i Ciparskog rata gotovo svih hrvatski krajevi ili bili pod izravnim udarom Osmanskog Carstva ili ih je ono već osvojilo.
- U ljeto 1571. Turci su napali i opustošili Hvar, Korčulu i Vis te se približili Zadru, Šibeniku i Splitu. Stoga je motivacija za ići u bitku kod Lepanta bila velika. Prema proučavanju profesora Miroslava Bertoše samo iz Istre je bilo oko tisuću ljudi sudjelovalo je u bitci kod Lepanta, a ukupno se procjenjuje da je sa šireg hrvatskog povijesnog prostora od Istre do Boke u posadama flota Venecije i Papinske Države bilo oko 20 posto što je iznimno veliki broj po zastupljenosti u odnosu na druge krajeve, regije i države koje su sudjelovale u bitci, govori nam Kljaić.
Na galijama s Krka, Cresa i Raba, kao uostalom i na drugima, bili su mornari, vojnici, galijoti i soprakomiti – zapovjednici, koji su bili plemići, dok su ostali bili mahom pučani.
- Ludovik Čikuta zapovijedao je krčkom galijom zvanom "Uskrsli Krist", koja je stajala na lijevom kršćanskom krilu kojim je zapovijedao mletački admiral Agostino Barbarigo. Većina posade poginula je u bitci kao i sam Barbarigo. Na istom rasporedu stajala je i galija s Cresa zvana "Sv. Nikola" kojom je zapovijedao Koriolan Dražić, također je većina posade stradala u bitci. Galija s Raba imenom "Sv. Ivan" je stajala na središnjoj liniji koja je stajala pod zapovjedništvom glavnog zapovjednika kršćanskih snaga Don Juana od Austrije i koja je napadala na Ali-pašinu središnju formaciju, kaže naš sugovornik.
Nadnaravno gledano, u vjerskom smislu, odlučujući za pobjedu kršćanske strane bio je zagovor Majke Božje, zbog čega se 7. listopada i danas u katoličkoj tradiciji slavi kao Gospa od Rožarija ili Gospa od Krunice u spomen na bitku.
Iskusni pomorci
A ako se "spustimo" na vojnu razinu, bitku je odlučila bolja tehnologija kršćanskih saveznika, odnosno kvalitetnije vatreno oružje, te kudikamo bolje pomorske vještine kršćanskih ratnih vođa, jer je rat na moru posve drugačiji od kopnenog rata gdje su Osmanlije do tada polučili velike uspjehe.
- Činjenica je da su se na kršćanskoj strani isticali već dokazani iskusni kapetani i pomorci, dok su na turskoj strani dominirali janjičari, gusari i robovi. Recimo i da su glavne osmanske vođe u pomorskim ratovima tog vremena bili islamizirani kršćani poput Talijana Uluč-alija, Grka Hajrudrina Barbarose i Hrvata Piali Paše što je pokazivalo koliko su izvorno Osmanlije bile deficitarne u pomorskom znanju budući da su se vojno afirmirali kao u prvom redu kopnena sila, govori nam Kljaić.
Podcrtat će uvodnu konstataciju da je slom osmanlijske armade kod Lepanta 1571. označio neuspjeh u nastojanju da Osmansko carstvo zavlada Sredozemljem.
- Od toga trenutka se govorilo da kršćani vladaju morem, a Turci kopnom. Da je kojim slučajem izgubljena bitka kod Lepanta, čitav Apeninski poluotok, središte Papinske Države i Venecije glavnih organizatora protuosmanlijskog otpora, našao bi se pod izravnim udarom turskih snaga, zaključuje naš sugovornik.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
