piše Prof. Renata Šamo, Sveučilište J. Dobrile u Puli
Windsor - priča o najvećem i najstarijem naseljenom dvorcu na svijetu. Nezaobilazno središte britanske povijesti, kulture i nasljeđa
(Snimila Renata Šamo)
Nakon desetodnevnoga nacionalnog žalovanja zbog odlaska kraljice Elizabete II. prije točno dvije godine i veličanstvenoga ispraćaja koji se pretvorio u javni događaj bez premca u britanskoj povijesti, njezin je lijes položen pored suprugova, princa Filipa, u kapelu svetoga Jurja unutar zidina Windsora zapadno od Londona. Dvorac je imao iznimnu važnost u kraljičinu životu, u njemu je obavljala brojne dužnosti, ali se i povlačila u privatnost s obzirom na činjenicu da joj je obitelj za spomenuto imanje vezana od 30-ih godina prošloga stoljeća.
Zanimljivo je podsjetiti kako je 1940. godine tada princeza Elizabeta upravo ondje održala prvi javni govor putem radija, obraćajući se djeci koja su ratnih mjeseci bila daleko od doma, u čemu joj se pridružila mlađa sestra Margareta.
Lepezasti svod od kamena
Svaka posjeta Windsoru nepogrješivo je svjedočanstvo o isprepletenosti povijesti, kulture i nasljeđa britanske monarhije, posebice ako se zna da je neka vrsta kraljevske rezidencije u Windsoru postojala već u IX. stoljeću, a da se za njezin današnji izgled prve ozbiljnije zasluge pripisuju Vilimu I. (tzv. Vilimu Osvajaču) i njegovim graditeljskim intervencijama oko 1070. godine. Dvorac usred prostrane park-šume čine dva velika četverokutna zdanja odvojena tzv. Okruglom kulom.
U posebnost kompleksa lako se dodatno uvjeriti obilaskom kapele svetoga Jurja, jer predstavlja jedan od najljepših primjera kasnogotičke arhitekture u Engleskoj. Veliki prozori, te visoki i vitki stupovi potvrđuju njezinu bezvremensku eleganciju, istaknutu također srednjovjekovnom obradom drveta i željeza, a posebnu pozornost privlači impozantno mjesto rezervirano za suverena (kasno XVIII. st.). Čini mi se prigodnim navesti nekoliko pojedinosti o kapeli u kojoj se svakodnevno održavaju najmanje tri bogoslužja i njezinu povijest ne baš očekivano povezati s jednim Rabljaninom.
Gradnja kapele svetoga Jurja započela je 1475. godine zahvaljujući kralju Eduardu IV., no završit će ju kralj Henrik VIII. nakon više od pola stoljeća, dodavši krasan lepezasti svod od kamena kojem se redovito dive domaći i inozemni posjetitelji. U njoj je duhovno sjedište najstarijega i najvišega engleskog viteškog Reda podvezice (engl. Order of the Garter), što ga je utemeljio Eduard III. na Jurjevo, 23. travnja 1348. godine (sveti Juraj je zaštitnik Engleske), potaknut poznatom legendom o kralju Arturu i vitezovima Okrugloga stola. U povijesti su mu članovi birani među muškim pripadnicima aristokracije, no danas mu na izravni prijedlog monarha pristupaju muškarci i žene iz raznih društvenih slojeva tako da ga ne čine samo kralj i nekolicina starijih članova kraljevske obitelji. Svakome »običnom građaninu« (ukupno ih ima 24) članstvo služi kao znak priznanja za javni doprinos ili služenje monarhu osobno. Jedna od najspektakularnijih britanskih procesija održava se 17. lipnja od dvorca do kapele kada su članovi odjeveni u baršunastu odjeću i urešeni znakovljem svojega reda, pa svake godine privlači promatrače kojima je dostupan ograničen broj karata slijedom zahtjeva koji trebaju poslati najkasnije 1. ožujka, pod uvjetom da nisu mlađi od šest godina.
Elizabeta II. pripadala je spomenutome redu od 1948. godine, dakle, imenovana je u njega prije krunidbe 1953. Nastojala je što redovitije dolaziti u kapelu na godišnju misu zahvalnicu na Dan podvezice, a nerijetko je prisustvovala misnim slavljima prigodom proslave božićnih i uskrsnih blagdana, dok je za sedam desetljeća duge vladavine četiri puta na Veliki četvrtak ondje održala prijam za građane iz svih dijelova zemlje. Riječ je, naime, o vjerskoj službi (engl. Royal Maundy), od 600. godine postojećoj, tijekom koje britanski monarh ili kraljevski dužnosnik okupljenima, uglavnom umirovljenicima koji su se istaknuli dragovoljnim radom u lokalnoj zajednici, simbolično dijeli srebrne novčiće. Taj je običaj prvo vrijedio za Londonce, ali ga je Elizabeta II. proširila na ostale dijelove Ujedinjenoga Kraljevstva. Posljednji je put, primjerice, obišla katedralu u Leicesteru i darovala tamošnje zaslužnike. Predviđeni iznos uvijek je ovisio o njezinim godinama, pa je u dobi od 80 godina darovala 80 muškaraca i 80 žena s ukupno 80 novčića u posebnoj lisnici za svakoga od njih. Osim toga, svake četvrte godine, nakon 1978., Elizabeta II. dolazila je u kapelu svetoga Jurja na svečanu pjevanu misu, kojoj tradicionalno prisustvuju članovi također znamenitoga Kraljevskog viktorijanskog reda (engl. Royal Victorian Order), osnovanoga 21. travnja 1896.
U istoj kapeli održane su neke svečanosti važne za njezinu obitelj, uključujući vjenčanje troje unučadi, od kojih je ono princa Harryja i Meghan Markle izazvalo nezapamćenu medijsku pozornost diljem svijeta, baš kao što njihova sadašnja (ne)povezanost s britanskom krunom nezaustavljivo zanima najširu javnost. Kapela svetoga Jurja posljednje je počivalište jedanaest monarha i pojedinih članova raznih kraljevskih obitelji, između ostalih, Henrika VIII. (1547.) i njegove treće supruge Jane Seymour (1537.), Karla I. (1649.), princa Eduarda, oca kraljice Viktorije (1820.), Jurja V. (1936.), te Jurja VI. (1952.) i njegove supruge Elizabete (2002.), odnosno roditelja Elizabete II. U vrijeme mojega posjeta dio je kapele nažalost obnavljan, pa se zbog radova nisam mogla slobodnije kretati i neometano ju fotografirati, no uspjela sam ipak uživati u veličanstvenosti prostora, znajući za njegovu povijesnu važnost.
Istome windsorskom kompleksu pripada koledž svetoga Jurja, utemeljen 1348. godine s jednom od najstarijih škola u Ujedinjenome Kraljevstvu gdje su prvotno dječake poučavali pjevanju, no sredinom 90-tih godina prošloga stoljeća počinju upisivati i djevojčice (bez obzira na njihove pjevačke sklonosti), te sada imaju približno 350 učenika u dobi od 3 do 13 godina. Elizabeta II. školu je posjetila nekoliko puta, 1966. godine prisustvovala je otvorenju kuće svetoga Jurja zamišljene kao prikladno mjesto za vođenje intelektualno poticajnih rasprava o temama od nacionalne i međunarodne važnosti, dok je 1999. godine otvorila obnovljenu zgradu arhiva gdje se duže od šest stoljeća pohranjuju zbirke povijesnih rukopisa, izdanja i ostale građe. Škola, kuća i arhiv dio su, dakle, koledža svetoga Jurja.
Gradić u sjeni dvorca
Windsor, povijesni gradić udaljen od Londona oko pola sata ugodne vožnje, spojen je nevelikim mostom s Etonom, glasovitim po koledžu za dječake iz 1440. godine. Razvio se u sjeni dvorca, a privlačio je već normanske osvajače zbog blizine Temze koja će im poslužiti kao glavna trgovačka poveznica između Londona i unutrašnjosti. No, njegova je uloga u razvoju vjere na Otoku također nezanemariva, pa u tome svjetlu treba promatrati englesko poslanje Antuna Marka de Dominisa (1560. – 1624.), bivšega senjskog biskupa i splitskog nadbiskupa, podrijetlom iz jedne ugledne rapske obitelji. Pripadao je krugu naših istaknutih intelektualaca na prijelazu XVI. u XVII. stoljeće, možda posebice uvažavajući činjenicu o njegovu bavljenju eksperimentalnom optikom, točnije pojavom loma svjetlosti, a citirali su ga uglednici od Ruđera Boškovića do Isaaca Newtona. Školovao se na nekoliko talijanskih sveučilišta, pa je u Padovi, primjerice, završio studij teologije, što mu je ujedno otvorilo put k diplomatskoj karijeri. No, politička situacija na istočnoj obali Jadrana, unutar mletačko-habsburško-osmanskoga prostora, nije mu išla u prilog. Propustio je uspješno izvršiti povjerenu mu zadaću preseljenja senjskih uskoka u obližnja mjesta Brinje i Otočac kako bi im se gusarske aktivnosti preusmjerile na one poljodjelske, a sve s krajnjim ciljem jačanja obrambene moći Habsburgovaca u odnosu na Turke Osmanlije. Zbog toga je trajno napustio Senj i otišao u Rim, ali nakon određenoga vremena našao se u Splitu i ponovno postao žrtvom prevrtljivih političkih (ne)prilika, no ovoga puta u kontekstu sukoba Mletačke Republike s papom Pavlom V. u vezi s uvijek aktualnim pitanjem odnosa Crkve i Države. De Dominis je zauzeo mletačku stranu u njihovim prijeporima i počeo pisati temeljno djelo u deset svezaka naslovljeno De Republica Ecclesiastica (Crkvena država u hrvatskome prijevodu pokojnoga kolege iz Pule, dr. sc. Zvonimira Milanovića) u kojemu se zalaže za crkvenu organizaciju isključivo prema učenju Isusa Krista. Čim su u Rimu saznali za novo djelo (inače smatrano ključnim za reformaciju zbog autorova usmjerenja na povratak Crkve idealima prvotnoga kršćanstva i protivnosti papinskome primatu) pozvali su ga na sud. De Dominis odlazi u Veneciju umjesto u Rim, a potom kao optuženi heretik prihvaća poziv engleskoga kralja Jakova I. da bi se spasio od progona. Godine 1616. putuje u Englesku gdje će biti srdačno primljen od prvoga trenutka i ostati do 1622. Završava kapitalno djelo i piše uglavnom kraće teološko-filozofske traktate od kojih ovdje posebice spominjem The Rockes of Christian Shipwracke, tiskan u Londonu 1618. godine na ranome modernom ili Shakespeareovu engleskom jeziku. Suočena s nizom pravopisnih, gramatičkih i stilskih izazova (engleski jezik tada nije bio potpuno standardiziran ni u pisanju ni u govorenju, već obilježen raznim nedosljednostima), prevela sam ga na hrvatski jezik prije dvadesetak godina s naslovom Hridi kršćanskoga brodoloma, a objavljen je u Splitu kao dio drugoga sveska autorovih izabranih radova.
U Engleskoj je Rabljanin Antun Marko de Dominis bio čest gost najviših crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika, koji su u početku redovito dolazili slušati njegove propovijedi u središtu Londona. Uživao je kraljevu naklonost do te mjere da ga je imenovao windsorskim dekanom 13. svibnja 1618. godine, o čemu svjedoči metalna pločica na jednome bočnom zidu u kapeli svetoga Jurja (nažalost, od ushićenja zaboravih ju fotografirati, okružena turistima koji su se u zbijenim redovima nestrpljivo kretali prema obližnjemu izlazu). Nerijetko je obilazio zemlju, napose je motivirano odlazio u Oxford i Cambridge da bi slušao predavače i katkad održao predavanje njihovim sveučilištarcima. Štoviše, svečano je imenovan doktorom teologije na Cambridgeu kao prvi učenjak hrvatskoga podrijetla s takvom uglednom titulom na nekome engleskom sveučilištu. Navedeni mi je podatak potvrdila dr. sc. Marijana Borić iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pri izlaganju rada o njemu na Šestome hrvatskom iseljeničkom kongresu održanome koncem lipnja ove godine u Puli. De Dominisu je doista bilo dobro u Engleskoj, čak se ponosno hvalio kako ga posvuda vode kao »kraljicu od Sabe«. No, idilično stanje, nesumnjivo uzrokovano i pozamašnim prihodima koji su mu stavljeni na raspolaganje, nije moglo predugo trajati. Isusovci i Inkvizicija u Rimu pripremili su mu zamku u suradnji sa španjolskim veleposlanikom u Londonu, pa mu je kralj – nezainteresiran za njegovu doktrinu o zbližavanju rimokatoličke i anglikanske crkve (zapravo svih kršćanskih crkava radi uspostave mira u Europi) – otkazao gostoprimstvo nakon određenih nesuglasica. Jednostavno mu je dao rok od dvadeset dana da zauvijek napusti Englesku.
De Dominis je ponovno otišao u Rim. Ondje će ga nekoliko mjeseci poslije (unatoč tome što se javno odrekao prijašnjih stajališta o ljudskoj odgovornosti i slobodi), a nakon smrti zaštitnika pape Grgura XV., utamničiti u Anđeoskoj tvrđavi, gdje će ubrzo oboljeti i nenadano okončati život 8. rujna (Elizabeta II. preminula je također 8. rujna). Njegovim progoniteljima to nije bilo dovoljno, pa su ga posmrtno proglasiti krivim. Nakon tri mjeseca tijelo su mu sa slikom i spisima spalili na Trgu cvijeća (čuveni Campo de’ Fiori gdje je spaljen Giordano Bruno nakon uzništva u istoj tvrđavi), a pepeo bacili u obližnju rijeku Tiber. Dodatna se zanimljivost u njegovoj životnoj drami odnosi na podatak o tome kako je pred smrt objavio djelo Euripus seu de fluxu et refluxu maris (Eurip ili o plimi i oseci mora), zbog čega povjesničari znanosti tvrde da mu je fizika pružala utjehu i označila toliko potreban odmak od prevladavajućih teoloških tema. U znanosti je općenito prepoznao duh otpora protiv autoriteta. Naš znameniti akademik Ivan Supek, fizičar, posvetio mu je roman Heretik, prikazujući ga kao »grješnoga« idealista koji u svoje doba nastoji ekumenski djelovati unutar Crkve, u čemu suvremeni autori iščitavaju prva europska načela uvažavanja razlika i poštivanja tolerancije. Danas ga nazivaju teologom pomirenja, a UNESCO je 2010. proglasio godinom Antuna Marka de Dominisa u povodu 450. obljetnice njegova rođenja.
Opasna kušnja
Najveći i najstariji naseljeni dvorac na svijetu, uostalom kao windsorski kompleks u cijelosti, nezaobilazno je središte britanske povijesti, kulture i nasljeđa, a dio njihove bogate tradicije čudnim spletom okolnosti dotaknuo je život i djelovanje kontroverznoga Rabljanina, čija se sudbina više puta našla na opasnoj kušnji u vrtlogu europskih zbivanja prije četiri stoljeća – sve dok mu konačno nije bilo spasa.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
