piše ian tataj
Kulturni oblivij: Gradovi ljubavi
Ian Tataj, Fulvio Tomizza (Arhiva Glasa Istre)
U punom je zamahu srebrno-jubilarni, 25. Forum Tomizza, godišnje druženje akademika, književnika, sociologa, kulturologa, piskarala, i pokojeg lumpenproletera. Isto je toliko godina prošlo otkad je prifalio Fulvio Tomizza, prolifični pisac i novinar, rođen u Juricanima (Giurizzani di Materada), na Umaštini.
Skup je to koji na nama specifičan način, gdje se Istrani svih denominacija, oni koji se osjećaju takvima, i oni koje se može takvima nazvati, u velikom brainstormingu svake godine okupe, razmatraju, debatiraju i obogaćuju naš kulturni, pa ultimativno i spiritualni mikrokozmos.
A kako jesmo tu negdje na razmeđi, i nikad odlučni o tome kojemu »svijetu« pripadamo; jesmo li Mitteleuropa, jesmo li Balkan, jesmo li Jug, Mediteran, Jadran, Sjeverni Jadran, Jadransko primorje, Europa, Hrvatska ili samo Istra, smatram da je ove godine Forum pogodio s temom »Gramatika zaborava«.
Jer, oni koji misle da je odgovor jedan od navedenih, jamačno se gadno varaju, a bome – zaboravljaju.
Ljepota Istre leži i u tome da smo sve od navedenoga, ali i puno više. Da je baštinski supstrat, onaj fizički, kulturološki, jezični (i toponimijski), duhovni, sentimentalni, proizvod svega što je Krasna zemlja vidjela – svih ljudi koji su ovdje ikad živjeli, jada i slave koju su proživjeli. I bilo je tu i jeste svega; od prvih ljudi, do Histra, Rimljana, Grka, Slavena, svih derivativa romanofonih i slavofonih Istrijana, Nijemaca i svih naroda i narodnosti zemalja habsburškog dvokrunja, svih naroda i narodnosti Jugoslavije, Mediteranaca; You name it we got it!
Je li Fulvio Tomizza rođen, dakle, u Juricani - Materada, ili Giurizzanima di Materada?
Dalje, pošto je i to prouzročilo kontroverze: kada se danas govori o velikom istarskom maestru Antoniju Smaregli, ponekad iznikne to isto pitanje; ne samo je li rođen u Puli ili Poli, je li mu pola obitelji iz Vodnjana ili de Dignan, (pola iz Ičića po majci Juliji Štiglić) nego, je li on hrvatski ili talijanski skladatelj?!
Koliko mi je poznato, štogod i on, ili pak mi danas mislili, njegov je pasoš isprva glasio na Habsburško Carstvo, i to direktno u ime njegova Apostolskog veličanstva cara Franje Josipa I, a potom, u isto ime, Austro-Ugarsku (a umro je u Gradu, u Italiji, pardon, Kraljevini Italiji).
Da bi se odala počast svim kulturama, jezicima i toponimima koje smo koristili, umjesto dvojezičnosti, Istra bi bila jedina plurilingvalna zemlja na svijetu: mjesto znaka »Buzet«, stajalo bi »Piquent – Piquentum - Pinguente – Blzet - Buzet« - »Atinianum – Dignan – Dignano – Vodnjan«...
Karikiram, naravno, ali to je moj obol gramatici zaborava – jer dokle god postoji selektivno pamćenje, postoji i selektivni zaborav, pa počnimo od navođenja činjenica, podataka, možda se vrati i kolektivna memorija.
A zaboravljaju se i male priče, ali one koje treba ispričati, one koje daju razloga za život, kolorit, i koje atestiraju tomu da mi, mali, na obodima carstava, ipak živimo i dišemo punim plućima. Priče o ratu, gladi i jadu, stalno se čuju, a tako rijetko, priča se o ljubavi. Vrsar je posjetio Casanova, ali ljubavnici su postojali i u nas, ponekad sretni, ponekad ne toliko.
Dva su slučaja, kao u priči Romea i Julije, tijekom 20. stoljeća potresla Pulu »kraljicu«.
Godine 1927. jedan narednik artiljerije, Mario Li Vigni i jedna Lidija Sprocher iz Pule, zaljubiše se – volješe silno. No njihovi roditelji nisu bili s time suglasni, a zaljubljeni su se, u hotelu Regina, nakon lijepe večeri, ubili ondje zajedno. Mario je upucao Lidiju, a onda sebe. Kako je pisao tršćanski tjednik »Istarska riječ«, ovaj je događaj toliko ražalostio puk, da je na sprovod došlo more ljudi.
Slično se desilo i 1933., kada su se ljubavnici Bruno Zafred i Marina Tonelli, kada već nisu mogli biti zajedno u ljubavi, otrovali, i tako skupa dočekali zoru. Pokopani su isprva posebno, a kada su roditelji shvatili što su im učinili, u zajednički grob. Leže i jedan i drugi par na Monte Ghiru, pardon, Monte Giru!
Takvih priča ima još puno. Istina je jača od zaborava, ljubav je jača od smrti, a naši gradovi, koliko god mali, jesu, i gradovi ljubavi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
