Da se razumijemo, nema ničeg spornog u odluci nove gradske uprave da se prekinu ugovori s privatnim agencijama ili pojedincima koji su upravljali društvenim mrežama koje je koristio Grad. I oni koji dođu nakon Zoričića isto će napraviti. U politiziranoj sredini sve je politizirano pa i emitiranje najobičnijih informacija o radu gradske uprave. Stvari se, promjenom vlasti, odvijaju po principu sjaši kurta, da uzjaši murta. Ono što kod Zoričića dodatno upada u oči želja je za osvetom IDS-ovim kadrovima. Kao da se namjerava pronaći te eliminirati i one zavučene u neke udaljene kutke
Filip Zoričić / Robert Frank (Snimili Danilo Memedović / Milivoj Mijošek)
Nekad čovjek stekne dojam da aktualni pulski gradonačelnik Filip Zoričić funkcionira poput Josipa Broza Tita u poodmakloj životnoj fazi, u godinama neposredno pred smrt, kad su razni sufleri koji su se do njega uspjeli probiti Starom pouzdano govorili tko ga otkucava Švabama i Britancima, a tko radi za Ruse i Talijane. Isto kao što su Titu punili glavu uglavnom nepostojećim vanjskim i unutarnjim neprijateljima, iz dosad viđenog o njegovom načinu funkcioniranja analogijom ispada mogućim i da je Zoričić pod utjecajem takvih doušnika čije su informacije uokvirene "dobronamjernim sugestijama".
O Titu koji je funkcionirao na taj način svoje je mišljenje svojedobno izrekla Savka Dabčević Kučar, ikona Hrvatskog proljeća, masovnog pokreta koji se odvijao kao buđenje hrvatskog naroda u borbi protiv srpskog nametanja kadrova i politike, kao i hegemonizma koji je na kraju i doveo do suludog rata. Ona je, među ostalima, kao trovača atmosfere oko Tita navela generala KOS-a Ivana Miškovića. Ta kvalifikacija ide njoj na dušu. Prema njenom svjedočenju, Tito je bio opsjednut teorijama urote i zavjerama. Ponekad je, imenom i prezimenom, optuživao bliske suradnike da su strani agenti. Mišković je, kaže Savka Dabčević Kučar, potpirivao Titovu staračku sumnjičavost. Za razliku od Tita koji je nekad opravdano, a nekad samonametnuto, neprijatelje tražio i izvan i unutar svojeg kruga, od kojih su neki bili stvarni, a neki izmišljeni u cilju utjerivanja straha u kosti potencijalnim otporašima u vlastitim redovima, Zoričić neprijatelje ne traži unutar redova svojih suradnika, nego među onima koji tek malo i jedva kritički preispituju njegov dosadašnji politički i gradonačelnički angažman. I tu je, u prvim reakcijama, što javnim, što kuloarskim, pokazao manje mudrosti nego što bi se očekivalo od čovjeka čiji je dosadašnji profesionalni posao bila komunikacija s okolinom i mirno traženje rješenja bez nepotrebnog otvaranja konflikta.
Za prvu pravu inventuru njegovog mandata još je malo prerano, no rad Gradskog vijeća te donošenje određenih odluka pokazuju odlučnost da se do kraja dekonstruira IDS-ova arhitektura moći. Sasvim je očekivano da će Zoričić na ključna mjesta gradske uprave, kao i na čelne pozicije trgovačkih društava povezanih s Gradom, postaviti sebi lojalne i po njegovim kriterijima sposobne osobe. Obnašanje vlasti s gomilom obveza i odgovornosti sa sobom nosi i određena prava koja kod imenovanja pročelnika i direktora ne proizlaze toliko iz zakona koliko iz čistog razuma. Barem ako gradonačelnik želi biti efikasan i u praksi provoditi politiku koja ga je dovela na vlast. No prije postavljanja svojih, Zoričić se mora riješiti njihovih. Taj je proces u tijeku i mogao bi se odvijati, kad su posrijedi gradonačelnikovi potezi, s puno više stila. Ovotjedna rečenica o onima koji su izbornim porazom morali napustiti funkcije i(li) gradsku upravu, o tome da se "radi o ljudima koji nisu dobri", jeftin je i populistički diskurs teško spojiv s čovjekom koji je bio ravnatelj gimnazije.
Komunicirajući na taj način, Zoričić nije rekao ništa manje lošeg o sebi i svojem modelu upravljanja nego o onima koje je vjerojatno opravdano prozvao.
"Sramota, čuli ste imena ljudi koji su htjeli formirati mentalitet, meni je jako emotivno govoriti o tome. Tragično je da su ti ljudi na takav način to radili i da mi dandanas dolazimo do takvih ugovora. Nikoga nećemo blokirati, živimo u slobodnoj zemlji, slobodnom svijetu, slobodni smo. Tamo su imena ljudi koji nisu dobri i vi to znate. Nemojte se čuditi tome, dobro vi to znate. Dramatičan sam jer je to tragično. Želimo mijenjati javni diskurs, lijepo razgovaramo. Pričamo jedni s drugima, uvažamo vaša pitanja i to je u redu, i ovo je suština onoga što je bilo, a vi me gledate čudnim pogledima i čudite se dalje u svijetu. Čitajte 'Malog princa'", rekao je Zoričić na Gradskom vijeću obraćajući se, prije i iznad svega, IDS-ovim vijećnicima. Kakve teške riječi: "sramota", "tragično", "sloboda", "dramatično". Ovo što je izrekao zvuči kao da je izvučeno iz monologa u nekoj grčkoj tragediji. Opet, s rečenicom o "ljudima koji nisu dobri" ušao je u prostor kvalifikacije nečijeg karaktera, a ne politike. Komunikacijski je, dakle, potpuno pogriješio. Ako nije tek slučajnost, neprimjerena retorika, kao što je ovdje slučaj, ogoljela je slabost.
Da se razumijemo, nema ničeg spornog u odluci nove gradske uprave da se prekinu ugovori s privatnim agencijama ili pojedincima koji su upravljali društvenim mrežama koje je koristio Grad. I oni koji dođu nakon Zoričića isto će napraviti. U politiziranoj sredini sve je politizirano pa i emitiranje najobičnijih informacija o radu gradske uprave. Stvari se, promjenom vlasti, odvijaju po principu sjaši kurta, da uzjaši murta. Ono što kod Zoričića dodatno upada u oči želja je za osvetom IDS-ovim kadrovima. Kao da se namjerava pronaći te eliminirati i one zavučene u neke udaljene kutke.
Iako to i ne mora biti tako, Zoričić zbog modusa operandi pušta dojam političara koji nakon desetljeća rata protiv IDS-a ne može pobjeći porivu osvete. No gradonačelnik je u realnu politiku, prethodno koketirajući s opcijama od ljevice do desnice, ušao samo mjesec dana pred izbore, odradio je kampanju, pobijedio i nije jasno odakle toliki nagon za revanšizmom. Prepun cinizma, Zoričić dosad nije napravio ništa da u gradu, koji je u narodnoj predaji bio monopoliziran IDS-ovim jednoumljem i isključivošću, relaksira komunikaciju i odnose među političkim neistomišljenicima koji ipak ne bi trebali biti smrtni neprijatelji. Gradonačelniku olakotna okolnost za neke oblike čudnog komuniciranja, nepotrebne patetike i jeftinog populizma možda se, 'ajde da mu malo olakšamo, krije u činjenici da u raznorodnoj protuideesovskoj koaliciji mora miriti oko mnogo toga suprotstavljene stavove njenih sastavnica, što mu onda oduzima i vrijeme i energiju i dobro raspoloženje. Ono, čovjek pukne kad mora s Dušicom Radojčić dogovoriti neke stvari, pa ostali poberu što možda i ne bi trebali.