Slika uplakane pulske pročelnice za prostorno planiranje Ingrid Bulian, koju je na javnoj raspravi oko UPU-a Lungomare najprije izbacio iz takta, a potom i uvrijedio gradski vijećnik platforme Možemo! Noel Mirković, ogledni je primjer (ne)funkcioniranja vladajuće koalicije u Puli, otpočetka opterećene međusobnim i kontinuiranim nepovjerenjem, nerazumijevanjem, provokacijama i nepoštivanjem. Nestranačka Ingrid Bulian kolateralna je žrtva nesređenih i poremećenih odnosa između Nezavisne liste Filipa Zoričića, Možemo! Dušice Radojčić i SDP-a Sanje Radolović.

Ni kriva ni dužna, oboružana, eto, "samo" znanjem i beskrajnim strpljenjem, Bulian je kraj javne rasprave, na kojoj je dio po dio objašnjavala procedure, standarde i pravila oko dogradnje nogometnog igrališta, dočekala tako da je galvanizirani Noel Mirković revolveraški i brzopotezno etiketira plaćenikom. Čijim? Na to pitanje vijećnik primitivnog ponašanja naravno nije znao odgovora. Umjesto pristojnog sučeljavanja argumenata, pri čemu je Ingrid Bulian trebala biti glas razuma i struke, javna rasprava postala je deja vu poprište verbalnih sukoba i manipulacija.

Bez reakcije

Gradonačelnik je događaj pratio iz prikrajka. Naizgled začuđujuće smiren. No Zoričić je klasičan homo duplex i u njemu je ključalo: on planira epikurejski život, a partneri u vlasti mu samo serviraju probleme. Prema van je u tim trenucima izgledao kao netko koga se ti igrokazi gotovo pa i ne tiču, iako se njima unaprijed ruši svaka cigla koju on planira postaviti. No kad je izašao iz agresijom nabijene dvorane brzo se pribrao i brže bolje oglasio objavom na Facebooku. Ovog puta kao da mu je prekipjelo.

Porukom da je "umoran od jednog koraka naprijed, i potom dva nazad, a Grad kao da stoji, što tako više neće moći" najdirektnije moguće obratio se možemovcima koji mu pile živce, vrijeđaju suradnike, usporavaju projekte, ali i dovode u pitanje investicije koje su na korak do početka realizacije. Bez zadrške Zoričić im je poručio neka prestanu lagati. Tako bi se, naime, mogla protumačiti njegova izjava da će im, možemovcima, prvom prigodom reći, kad se budu vidjeli, neka (više) govore istinu.

No, Zoričić k’o Zoričić, 'ajd ti znaj da to opet nije neka njegova igra. Ne bi bilo prvi puta da odjednom promjeni ploču pa kaže da su mediji, prije svega ovaj medij, sve to oko nesklada s možemovcima izmislili i napakirali, dok će on suradnju s kvrgavom, nekontroliranom i beskrupuloznom platformom nazvati srdačnom, iskrenom i kvalitetnom.

Pulski gradonačelnik još jednom je na prekretnici: četvrtoj, petoj, šestoj. Ni broja im se više ne zna. Kao što pojma nema s kojom će na raskršću političkog života i karijere krenuti dalje: jednu damu, naime, mora izabrati, a drugu, dakle, eliminirati. Ili će i dalje obje lagati, dovoditi u zabludu i podrgijavati ionako vruću atmosferu. Od prvog dana ove vlasti iz aviona je bilo jasno da Dušica Radojčić i Sanja Radolović ne mogu zajedno. Zoričić to, međutim, nije želio vidjeti ni iz neposredne blizine. Onda je pomislio da je od njih mudriji pa će ih dovesti u red. Potom je pribjegao metodi divide et impera. Zavadio ih je, ali nije zavladao kako je htio. Precijenio je svoje (diplomatske) kapacitete. Potom se ponadao proteku vremena koje će ublažiti sve veće razlike i zaliječiti sve teže rane. Procijenio je potpuno krivo. On je, prvo, politička kukavica i, drugo, politički manipulator.

Pravo ime

Kineski filozof i socijalni reformator Konfucije kaže da “svaku stvar valja nazvati pravim imenom”. Gradonačelnik, nažalost, za tako nešto nema hrabrosti i zato je kukavica. Naprosto nije u stanju partnerima u vlasti iskreno reći što ih ide. Ne, prije će s nepodnošljivom lakoćom pogaziti svoju riječ. Austrijski filozof Ludwig Wittgenstein tvrdi da se „sve što se uopće može misliti, može se misliti jasno, a sve što se može izreći, može se izreći jasno“. Gradonačelnik je u svojoj komunikaciji nejasan, neprecizan, svadljiv i sukobljiv. Apstraktan. Kontradiktoran. Šifriran. Ezoteričan. On misli da dominira komunikacijom, a ustvari je inferioran. Za misaono oblikovanje statusa na facebooku čemu često pribjegava, pulskom gradonačelniku potrebna je mudrost i dubina jednog Jonathana Favreaua koji je bio pisac nekih od najznamenitijih govora američkog predsjednika Baracka Obame. Dok si ne nađe nekog takvog, sa sličnim kapacitetom, ali, naravno, za ovdašnju razinu politike, objavama po fejsu samo si nanosi štetu. Vrijeme, naime, uporno pokazuje i dokazuje da sam sebe i svoju objavu demantira u rekordom roku.

Pula je grad nevjerojatnih, golemih i rijetko viđenih komparativnih prednosti koje uglavnom nisu iskorištene. Smjer razvoja grada određuje gradonačelnik s većinom u Vijeću. Od prvog dana ove vlasti, sastavljene od inkompatibilnih sastavnica, bilo je jasno da ona počiva isključivo na zajedničkoj netrpeljivosti prema IDS-u. Viribus unitis kontra istarskih regionalaca. Taj je kohezivni faktor, očekivano, brzo izgorio i sad su na vidjelo izašle goleme i nepremostive razlike ne samo u osobnim ambicijama i karakterima Filipa Zoričića, Sanje Radolović i Dušice Radojčić, nego i u njihovim različitim pogledima na budućnost Pule koja po Zoričiću i Radolović vapi za investicijama i iskorakom u nekom modernijem smislu, dok Možemo! inzistira na usporavanju ili čak zaustavljanju tih procesa, zadržavanju zatečenog stanja i politici zaštite svakog drva za čije se eventualno uklanjanje moraju provoditi brojne javne rasprave, izrađivati elaborati i tražiti najširi mogući konsenzus. Sudbina Pule, recentno politički podijeljene na ova dva razvojna koncepta unutar vladajuće koalicije, trenutno je u rukama Filipa Zoričića. No gradonačelnik ima odgovornost od koje uporno bježi bojeći se da ne povuče potez koji će mu se s vremenom možda pokazati pogrešnim. Teško prihvaća da ne postoji kristalna kugla iz koje može predvidjeti svoju političku budućnost. Morat će odlučiti, bez obzira što to izbjegava.

Neki novi Radić

“Bio je talentirani populist, slikovitim, dosjetljivim i po potrebi agresivnim i grubim jezikom bio je u stanju kao čarobnjak oduševiti svoje pristaše, a istodobno kod protivnika izazvati ogorčenje i agresivno odbijanje. Znao je biti impulzivan i nagao, imao je mnogo protivnika na raznim stranama, za neke je bio hvalisavi demagog, za neke zavodnik. Bio je i nesiguran politički partner. Izrabljivao je nezadovoljstvo, davao velika obećanja, a svoju demagogiju motivirao je usput frazama o kršćanstvu i kulturi. Ovakvim metodama nastojao je zaluđivati puk. No izražavao je volju goleme većine građana i zato ga se ne smije mimoići kao političkog partnera“. Ne, izvorno se to ne odnosi na Filipa Zoričića, ali je, jako, jako primjenjivo u izradi njegovog političkog psihoprofila. Kao da ga netko doslovno opisuje.

Ovaj se kratak i analitički tekst odnosi na Stjepana Radića otprije gotovo stotinjak godina. Onog Radića, velikodržavnog Hrvata kojeg je u lipnju 1928. Puniša Račić upucao u beogradskoj Skupštini. Onog Radića koji je sinonim za Hrvatsku seljačku stranku i oko kojeg poznati povjesničar Ivo Goldstein u knjizi „Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća“ stavlja dilemu je li on prvi hrvatski liberal ili prvi hrvatski populist. Daleko je, naravno, Zoričić od Radića, mnoge su stvari neusporedive, no politika je uvijek politika - među ostalim i način pridobivanja masa za promoviranje svojih ideja. Očito je da su se Radić i Zoričić javnosti i svojim biračima obraćali vrlo slično, verbalnim akrobacijama, podizanjem i spuštanjem tenzija, ali i promjenama stavova uz, posebno kod Radića, ipak jednu čvršću nit razmišljanja. Nevjerojatna je podudarnost da su ih suvremenici, skloni i neskloni, prijatelji i neprijatelji, s otklonom od stoljeća doživljavali gotovo isto. Nesigurnom pulskom gradonačelniku, sigurnom samo u to da je nesiguran što napraviti, možda pomogne saznanje da se mirotvorni Radić na kraju puta ipak vratio korijenima.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast