U mnoštvu hrvatskih apsurda jedan iz svijeta politike ima počasno mjesto. Nikada se nije tako teško i mukotrpno slagala diplomatska križaljka s imenovanjem novih veleposlanika i konzula kao sada, kada državu vode dvojica bivših diplomata. Obojica, Zoran Milanović i Andrej Plenković, imaju dugogodišnje iskustvo i do detalja znaju važnost procesa koji uključuje rotacije u hrvatskim diplomatskim misijama u svijetu, posebno onima u vodećim i utjecajnim zemljama svijeta. Ali, dijelom zbog osobnog animoziteta, a dijelom i zbog nepoštivanja procedure, već mjesecima nemamo nova imenovanja, što izaziva čuđenje i među diplomatima akreditiranim u Zagrebu, koji itekako dobro znaju igre i igrice Pantovčaka i Banskih dvora.

To je naša politička stvarnost, u trenutku kada u Hrvatskoj imamo samo dvojicu zaista jakih političara. Milanovića i Plenkovića. Obojica zagrebački dečki koji su karijeru počeli na Zrinjevcu. Kako sada stoje stvari Milanović je mogao i sa HDZ-om, a Plenković sa SDP-om, ali, eto, odabrali su druge strane. I tu smo, gdje smo. Donekle zarobljeni u njihove stalne uzlazne i silazne linije u odnosima, koje ponekad, kao u slučaju veleposlanika ili šefa Vrhovnog suda, blokiraju i zemlju. 

Osebujan političar 

Zorana Milanovića se može ili voljeti ili ne voljeti. Sredine nema. Jedino što mu se ne može osporiti da je osebujan političar novog vremena, koji je na jeziku često brži od očekivanja za jednog šefa države. Ali ništa ipak nije nepromišljeno, te ako i kada dođe vrijeme za drugi mandat na Pantovčaku ili se otvori neka druga solucija, vidjet će se da je Milanović vukao poteze koji će biti dobitna kombinacija.

Kako sada stoje stvari, budućnost Andreja Plenkovića je vjerojatno u Europi, a Milanovića u Hrvatskoj. Dovoljno je mlad za još jedan predsjednički mandat, ali i za premijerski, kad bi mu se to dalo. Hajde malo političke fantazije. U Hrvatskoj gdje HDZ više nema opoziciju i gdje smo sudionici gotovo jednopartijskog sustava, nevjerojatna je potreba za jakom ličnosti na drugoj strani, pa zvala se to ljevica ili lijevi centar. Nitko normalan zaista ne vjeruje da se SDP, ovakav kakav je, može oporaviti, a Možemo! uz svu dobru namjeru sve više 'ne može', jer pravog političkog iskustva i nema. Plenković će i njih pojesti za doručak.

Ali, Milanovića nije i neće. Kad bi šefu države dosadio obilazak hrvatskih gradova i vojnih jedinica i kad bi se ponovno, punom snagom, želio vratiti u ring s hadezeovcima, bilo bi posve logično da napusti Pantovčak i osnuje novu stranku ili preuzme SDP. I postane premijer, sada s mnogo više iskustva.

Ali, to su maštarije koje bi koristile Hrvatskoj, a pitanje je da li i Milanoviću. Možda će se odlučiti za rezervnu poziciju na Pantovčaku, uz paunove koji okružuju Titovu vilu. I slati ubojite izjave svakoga dana, na koje do sada nikada nismo bili navikli od bilo kojeg političara. U komunizmu su Bakarić i Stipe Šuvar govorili svatko na svoj način, uz šifre koje je trebalo iščitati. Tuđman je znao briljirati sipajući kao aždaja uvrede opoziciji, a Mesić je bio krajnje duhovit. Sanader elokventan kao nitko prije i poslije njega, Karamarko zbunjen, a Kolinda je bolje zvučala na nekom od stranih jezika koje perfektno govori. 

Politika kao boks 

Onda su došli Zoran i Plenki. Obojica obrazovani, sjajni govornici, Plenković koncentriran i europski uljuđen, za neke i dosadan u toj svojoj finoći, a Milanović otvoren, fajter koji je politiku shvatio kao boks. Doduše, premijer je jedini natjeravao u Saboru zastupnika koji mu je išao na živce, a predsjednik do sada nije pokazao da bi s riječi prešao na djelo.

I dok Plenković suvereno vlada u svom desnom bazenu u kojem pliva i poneka ribica s ljevice razočarana u svoje nesposobne vođe u SDP-u, Milanović fantastično vješto pridobiva i ljevičare i desničare i kumice s placa i sveučilišne profesore. S njime se bar zna na čemu smo, jer će svakodnevno bombardirati javnost o svemu što ga se pita. Tu je pretekao i Mesića. Najgore ili najbolje od svega je da najčešće ima i pravo. Kad se ogoli njegov stil, u kojem ima i latinskih sentenci i dugog staža u druženju s knjigama, ali i bombarderskog sipanja uvreda na sve koje prezire, Milanović jasno izražava svoja politička i ljudska uvjerenja i stavove. Neki će se složiti s njim, neki neće, ali tako je to sa svim političarima.

Ali, ostavimo sada stil. Zoranu Milanoviću i Andreju Plenkoviću, ako zaista žele ostati zapamćeni kao državnici, kao ljudi koji iskreno žele bolju Hrvatsku, preostaju godine iz njihovih mandata da ih iskoriste za to da Hrvatska napokon postane uspješna zemlja. Da se ne vuku aveti prošlosti i da s tim mračnim dijelom hrvatske povijesti zauvijek raskrstimo, da uhljebi svih vrsta ne vode kolo, da stranačka iskaznica ne bude jedina ulaznica za kadroviranje, da korupcija i bogaćenje nisu jedini cilj bavljenja politikom. 

Najjače oružje 

Milanović naravno manje od premijera može mijenjati stvari, ali može s najjačim oružjem koje ima, a to su riječi. Prije svega predsjednik može povesti neke inicijative koje će dati rezultat da mladi ljudi ne bježe iz zemlje. Kao što je dok je bio premijer poveo odlučnu bitku protiv bankarskih lihvarskih kredita, može i sada, jasno i glasno upozoriti na sve ono što muči građane, u zemlji koja je i dalje na dnu europske obitelji. Po svemu.

Ne znači to samo kritizirati ili hvaliti Vladu, a još manje da se ide u stalni fajt s premijerom. Znači to da se stvara ozračje koje bi dalo šansu sposobnim, nepokvarenim ljudima koji političke mandate ne žele iskoristiti samo da se voze u Mercedesima i obogate se za dva ili tri života. Puno utakmica Milanović ima u nogama, dobro on poznaje fakine iz naših redova i sve one koji tako uporno koče progres Hrvatske.

A na kraju mandata i predsjednika i premijera ljudi će pitati što su napravili i što ostavljaju. Da li zemlju koja vodi mrtvu trku s Bugarima, ili državu u kojoj se dostojanstveno, pošteno i dobro živi. Kako sada izgleda, Zoran Milanović želi baš takvu Hrvatsku.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo