OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!

Konačni obračun čekao se mjesecima. I onda je krenulo: na današnji dan prije 23 godine oslobađala se Hrvatska. Žestoko, direktno, odvažno. Pucalo se na svim linijama. Adrenalin, motiv i želja pokretali su uznemirena tijela. Opasnost je bila sveprisutna. Rat, naime, nije video igrica, još manje paintball. U ratu se gine, ranjava, gube se noge, ruke, dijelovi tijela. Svejedno da li iz daljine ili iz blizine, rat se svakako ne vodi iz perspektive sigurnog dnevnog boravka niti kafića.

Rat se odvija na liniji, kamenjaru, livadi, šumi, po selima i između kuća. Po danu i po noći, po velikoj i nepodnošljivoj vrućini, prokletoj kiši, gustoj magli, teškoj zimi i velikoj studeni. Opasnost je na svakom koraku. Dolazi iz zraka, po zemlji, ili ispod nje. U ratu koji je u svojoj suštini duboko dehumaniziran - jer čovjek doslovno ubija da ne bi bio ubijen te slavi i raduje se neprijateljevoj smrti - nitko ne želi sudjelovati. Ali, nekad nema (previše) izbora. Kad neki ratuju da bi osvajali, drugi ratuju da bi se obranili. Hrvatska nije vodila osvajački, nego obrambeni rat u kojem je akcija Oluja bila jedino sredstvo za ostvarenje mira. Ratovalo se za slobodu. Neki su pritom poginuli da bi drugi preživjeli. Iz nečije smrti rađao se novi život. Neki su plakali da bi se drugi radovali. To je obrambeni rat: s jedne strane brutalan, okrutan, a opet tako logičan, smislen i veličanstven. Ratna pobjeda predstavlja vjerojatno najuzvišenije stanje duha u kojem se čovjek može naći. Teško se bilo što s time može mjeriti.

Na osobnoj razini, tko god je od nas bio u Oluji doživljava to na svoj način. Naprosto, postoje situacije u koje čovjek ide svojom odlukom, kao vojnik, pa čak i po cijenu života. Postoje situacije koje unatoč velikom riziku ne želiš propustiti. Postoje situacije za koje znaš da sa sobom nose veliku opasnost i neizvjesnost, ali znaš da u njima moraš sudjelovati, jer bi si u protivnom, do kraja života, zamjerao da to nisi učinio. Imao bi grižnju savjesti da je pozicija komfora nadjačala želju za sudjelovanjem u nečem velikom i neponovljivom. I tu je ključna razlika između onih koji o ratu i Oluji pričaju te onih koji su u tome sudjelovali. Tu je ključna razlika između onih koji u teškoj situaciji povlače poteze i onih koji traže izlike da to ne naprave.

Iako u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj svatko bez straha može iznositi svoja mišljenja o Domovinskom ratu i Oluji, zbog onih koji su poginuli i onih koji su iza njih ostali ožalošćeni, nije pošteno tvrditi da je u Jugoslaviji bilo bolje jer je onda, tako gledajući, njihova smrt bila besmislena. Nije pošteno zazivati Jugoslaviju pod čijom krinkom je bujao velikosrpski hegemonizam s kulminacijom okupacije većeg dijela Hrvatske i BiH. Krvavi rat Hrvatskoj je nametnut. Njegovim tendencioznim relativiziranjem da je on, kao, rezultat dogovora njihovih i naših političkih elita, smrt naših suboraca gubi svoj smisao. Relativiziranjem srpske agresije koja je u naravi planirana i zacrtana stoljeće unaprijed, taj se osjećaj dodatno pojačava. E da ne bi bilo tako, u kolektivnoj svijesti Oluja i naši poginuli suborci moraju biti zapamćeni kao najsvetije mjesto novije hrvatske povijesti. Oluja mora biti konstanta, opće mjesto, dokaz da se, kad se to želi, i može. Oluja je, kao uostalom i život, pomicanje granica, kad nemoguće postane moguće, kad pobijediš samog sebe i kad želja nadvlada strah. Svi mi koji smo te noći krenuli u Oluju, išli smo u nepoznato i rizično. Ali s jasnim ciljem oslobađanja.

Tom akcijom osigurani su mir i prosperitet Hrvatske. Istrijani su tome dali veliki doprinos. U ratu veliki, u miru obični, ponosni i ponizni. Oluja je moja, vaša i naša priča. Na nju ne damo. Ni loši potezi svih hrvatskih vlada ni politička korupcija ni nedovoljan standard života ne mogu umanjiti ono što smo kao branitelji napravili. To smo radili zbog sebe, svojih obitelji, prijatelja i susjeda, a ne zbog bilo koje vlasti ili politike. I zato: Oluja zauvijek i u srcu!