Sada sam ovdje. Prepisani lijek uzimam redovno. Ponekad mi treba i više. Pišem li ga pišem. Izgleda da sam se već navukao. Drugih je pacijenata puno. Neki su tu već dvadeset godina. Oni su pravi narkomani, pišu i do dva teksta dnevno. Neki su već na aparatima

Ne tako davno na obzorju sam ugledao vjetrenjače. Stajale su tamo, nepomične i impozantne. Živcirale su me, odmah sam im objavio rat. Poput Don Kihota, na sebe sam stavio oklop i teški šljem. Na jednom sam brežuljku ispustio ratni krik i zatrčao se nizbrdo prema njima. Trčao sam i trčao, znojio se pod šljemom, a onda stao. Zadihao sam se. Vjetrenjače su i dalje bile tamo, na istoj udaljenosti, poput duge. Tako sam odustao od borbe s njima.

Ne tako davno u mojoj se glavi nešto poremetilo. Bila je to riječ, nastanila se negdje duboko u mom mozgu kao kakav tumor. Ta je riječ danima tako paradirala po skučenim kranijalnim hodnicima. Mislio sam da će jednostavno nestati, ali desilo se suprotno. Pridružila joj se još jedna riječ, a zatim još jedna.

Ubrzo je moja glava bila prepuna rečenica. Tiskale su se jedna uz drugu dugačke poput najboljeg crva za pecanje tražile izlaz. Na trenutke mi se činilo da će mi izaći kroz uši ili nos. Rečenice sam probao ispisati, dati im izlaz. Uzeo sam papir, ali nije išlo. Ostao je snježno bijel. Upalio sam laptop, ali nije išlo. Okomita titrajuća crta u praznom Word dokumentu prijeteće je pulsirala u ritmu srca u mirovanju. Bilo je sve gore. Riječi su se bunile i kreštale. Mislio sam da ću pošizit'. Odlučio sam potražiti pomoć. Obratio sam se liječniku.

Terapija

Preporučio mi je jednu kliniku, rekao da se zove Glas Istre. Oni će znati što sa mnom. Ispunio sam neke formulare i prijavio se. Pozvali su me da dođem. Jako su pažljivi, kliniku i ne zovu tako, već kažu "redakcija". Došao sam na informativni razgovor i ugledao mnoštvo ljudi. I oni su bili bolesni, htjeli su se izliječiti.

Nakon bezbroj testova nazvali su me i rekli da sam primljen. Postao sam pacijent. Došao sam tamo i ušao u ured glavnog doktora. Bio je ćelav i dobro raspoložen. Rekao mi je da se ne brinem. Propisao mi je terapiju - nekoliko tekstova tjedno za početak, a onda ćemo vidjeti. Bit će sve u redu, kazao je i potapšao me po ramenu dok sam izlazio.

Sada sam ovdje. Propisani lijek uzimam redovno. Ponekad mi treba i više, pišem li ga pišem, izgleda da sam se već navukao.

Drugih je pacijenata puno. Neki su tu već dvadeset godina. Oni su pravi narkomani, pišu i do dva teksta dnevno. Neki su već na aparatima. Na kraju dana nam doktori daju snop slamnatog papira s našim uradcima. Kažu da ga čitaju i ljudi vani, mada mi pacijenti znamo da to nije tako.

Vjetrenjače

Tu je i moj prijatelj Rosanda sa jednim s. Sam je sebi umislio da je štakor. Obožava njuškati po zabačenim trulim arhivima. Izgleda da će ga prebaciti na odjel za crnu kroniku. Danas ima tekst pored mojeg. Piše loše o doktorima, bit će dobro ako uopće izvuče živu glavu.

Jučer sam šetao po klinici u grimizno zelenom kapatoju. Stao sam pored prozora i pogledao van. Vjetrenjače su i dalje bile tamo. Jedan je čovjek rekao da se utopija nalazi na horizontu. Mora da to vrijedi i za distopiju. On kaže ovako: kada pretrčiš deset metara ususret horizontu, on se pomakne toliko unazad. Zato cilj nije dostići ga, već samo trčati prema njemu. Valjalo bi početi trenirati, nabiti kondiciju, pomislio sam dok sam ispred klinike pušio cigaretu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast