Trojanski ratnici Zelga Galešića, dečki odavde, iz Pule i okolice, u subotu su navečer pokazali svu raskoš svojih talenata. Radi se o borcima koji se natječu u vjerojatno najtežem, najzahtjevnijem i najopasnijem sportu na svijetu. Brutalnom MMA. Pokazali su, naravno na simboličnoj razini, zašto za ovu državu, unatoč glupostima koje izriče predsjednik Milanović i nesuvislostima ministra Marića, još ima šanse, nade i perspektive. Pokazali su da se rad isplati, a da novac nije jedino mjerilo i kriterij nečijeg uspjeha

Opet me sustiže nedjelja. Rokovi cure dok se ponašam tako bezbrižno kao da je preda mnom sve vrijeme svijeta. Navečer pametni ljudi leže doma nakon obiteljskog roštilja. A ja, kao i dva vikenda unazad, nit' roštilj'o, nit' bio s obitelji. I još kasnim s kolumnom. Nije da je moram pisati, ali nekako se uvriježilo. Ponedjeljkom prosipam pamet. Da sam nijansu mudriji, izbjegao bih tu obvezu. No onda bi mi bilo žao hejtera na fejsu. Njima sam, nekima barem, mamac. Ono, ja nešto napišem, a oni u nedostatku originalnosti i siromaštva svojih života nasrnu na mene k'o dečki puni ubitačnog libida na mladu podatnu curu. Jedva se suzdržavaju da odmah ne eksplodiraju. I zato, evo im kolumne i, posljedično, povoda za svakakve komentare. Imam ravno 60 minuta za ispuniti stranicu. Nije to malo, ali je problem kad zavlada bezidejnost. Recimo, više mi je glupo pisati o ministru financija Zdravku Mariću i njegovoj netransparentnoj komunikaciji oko slučaja BAT. Ode li ta tvornica s proizvodnjom duhana iz Istre, eto Poluotoku neočekivanog i najvećeg mogućeg problema. Posljedice će biti veće, gore i teže nego sa zatvaranjem Uljanika. To će biti ministrov antidoprinos toliko spominjanoj i nužnoj diversifikaciji istarskog gospodarstva.

Još mi je gluplje pisati o predsjedniku Milanoviću i njegovim trumpizmima. Kad misliš da je ono što je izjavio nisko, on se spusti još niže. Nije jasno odakle crpi snagu, energiju, motivaciju i ideju za vrijeđanje svih koji se s njime ne slažu. U ovoj našoj deficitarnoj, izranjavanoj, nekad prividnoj, ali ipak donekle postojanoj demokraciji, iz samo njemu poznatih razloga ponaša se antidemokratski, isključivo, primitivno i vulgarno. Zbog svega toga naprosto postaje odbojno, nepotrebno, iritantno i besmisleno komentirati Marića i Milanovića. Negativni sud javnosti radi onoga što rade za njih je najveća osuda.

   I onda se pitaš, uz takve Milanovića i Marića, dok koronavirus napreduje relativno sporo, ali i više nego prijeteće, ima li u ovoj državi, u ovom tjednu i vikendu, što god pozitivnog, dobrog, afirmativnog, nečeg što podiže raspoloženje i dokazuje da se trud, rad, poštenje, odgovornost, odricanje i posvećenost ipak isplate. E pa ima.

Pitanje časti

Shvatiš da osim ovog ekstremno ispolitiziranog svijeta kojim smo svi do kraja opterećeni, a živci nam rastegnuti do krajnjih granica jer živimo u atmosferi mržnje i netolerancije u kojoj HDZ-ovci mrze SDP-ovce, Škorini HDZ-ovce, pa ljevičari mrze desničare, liberali konzervativce, a konzervativci neke treće, postoji još jedan, paralelan, bolji svijet. Uz brojne, anonimne pojedince koji u strukturu društva vrijedno i predano ugrađuju cigle svojeg rada i zalaganja, postoje ljudi koji u asketskim, spartanskim, skromnim uvjetima, motivirani željom za stalnim napredovanjem, usavršavanjem i razvojem postižu rezultate koji zaslužuju duboki naklon. Postoje ljudi koji vjeruju u sebe i ono što rade, žrtvuju se do krajnjih granica, odriču se mnogih ovozemaljskih užitaka, ne obilaze političare, ne traže usluge, ne mole za pomoć. Postoje ljudi koji stilom života i vjerovanjem u sebe pomiču granice svojih mogućnosti. Postoje ljudi koji su radeći ono što najbolje rade opet nepravedno zanemareni, nedovoljno prepoznati, priznati i cijenjeni. I to samo zato što, na primjer, ne pripadaju miljeu nogometa i razmaženih, prenemažućih pseudo zvijezda s godišnjim ugovorima koji se mjere u desecima ili stotinama tisuća eura. Oni ne sudjeluju u sumnjivim transferima, ne pomišljaju na namještaljke, ne presavijaju se po nogometnom terenu od izmišljenih udaraca, tajno ne paktiraju s kladioničarima, ne primaju pare na crno i ne skrivaju prihode da bi umanjili porezne osnovice. Ne, nikako, kod njih je pitanje časti stil života, ponos nema cijenu, hrabrost je neupitna, a skromnost se podrazumijeva.

Još ima nade

Oni nemaju vremena za Slovensku, ne posjećuju neprikladna mjesta, a još manje se druže sa šljamom koji se bavi korupcijom namještajući javne natječaje za mito mjerljiv u milijunima kuna. Oni su drugačija, bolja Hrvatska, spremna pošteno priznati poraz i ponizno proslaviti pobjedu. Ovaj vikend pripao je takvima - onima koji žive sport, a ne od sporta, onima koji svoja natjecanja ne odrađuju, nego demonstriraju svoje vještine, onima koji ne pitaju koliko će od toga zaraditi, nego žele da njihove izvedbe i angažman budu maksimum u određenom trenutku. U tom svijetu žive trojanski ratnici Zelga Galešića, dečki odavde, iz Pule i okolice, koji su u subotu navečer pokazali svu raskoš svojih talenata. Radi se o borcima koji se natječu u vjerojatno najtežem, najzahtjevnijem i najopasnijem sportu na svijetu. Brutalnom MMA. Pokazali su, naravno na simboličnoj razini, zašto za ovu državu, unatoč glupostima koje izriče predsjednik Milanović i nesuvislostima ministra Marića, još ima šanse, nade i perspektive. Pokazali su da se rad isplati, a da novac nije jedino mjerilo i kriterij nečijeg uspjeha. Danas su to bili trojanci Daniel Bažant i Andi Vrtačić, sutra će to biti netko drugi. Dokle god postoje takvi, vjera u bolje sutra nije samo fraza nego i realnost.    

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast