Javni rejting Hrvatskog sabora, najvažnije političke institucije u državi koju sačinjava 151 zastupnik koje su tamo delegirali sami birači, na najnižim je granama posljednjih godina. Istraživanja Crobarometra i Crodemoskopa koja se smatraju relevantnima, a organiziraju komercijalne TV mreže RTL i Nova TV, pokazuju da je ugled parlamenta pao na 2,2, odnosno na 1,9 posto, što je paradoks koji će teško objasniti sami saborski zastupnici. Ali, oni koji ih gledaju na televiziji i čitaju saborske rasprave u novinama ili na news portalima, već duže vremena lošim ocjenama ocjenjuju rad svojih izabranika, na što imaju potpuno pravo. Prema posljednjim ocjenama, Hrvatski sabor varira u ocjeni između jedinice i dvojke, dok Vlada i Ured predsjednika dobivaju čvrstu dvojku ili čak trojku od strane kritičnog građanstva.

Nije teško zaključiti zašto se Hrvatski sabor u javnosti doživljava kao crna rupa nacionalne politike, okupljalište uhljeba koji tamo žele što duže boraviti na plaćama koje se kreću od petnaest do dvadeset tisuća kuna te kao primjer klijentelizma i besramne političke korupcije. Pri tome ne mislimo samo na doslovne optužbe za korupciju i zloporabu položaja – iako u klupama na Markovu trgu sjede i zastupnici protiv koji se vode i takve istrage – nego na pretrčavanje iz stranke u stranku, iz opozicije u vlast i, kako vidimo u slučaju trgovačke stranke Reformisti, obratno.

Kad se sjetimo financijske strane poslovanja saborskih zastupnika, dovoljno je dozvati pamćenju aferu koja je uništila političku vjerodostojnost Peđe Grbina, predsjednika SDP-a. On je uzeo pedeset tisuća kuna za odvojeni život na koje nije imao pravo. Kasnije se ispričao i vratio novac, ali ta će ga mrlja pratiti na svakim slijedećim izborima gdje će se pojaviti. Taj slučaj zacijelo utječe na njegov iznimno nizak javni rejting, a nema tog političkog protivnika koji "odvojeni život" Peđe Grbina neće spomenuti u izbornoj kampanji.

Sličan slučaj je Krešimir Beljak, predsjednik HSS-a – kojem se redovito usred Sabora obijaju o glavu grijesi pozne mladosti kada je osuđen zbog provala. Takva „opća mjesta“ hrvatske politike srozavaju ugled institucije u kojima sjede narodni izaslanici – kao i spominjanje afera HDZ-ovih ministara, SDSS-ovog potpredsjednika Vlade ili SDP-ovih gradonačelnika.

Naravno, javnost iznimno živciraju i informacije da je glavno jelo s prilogom u saborskom restoranu poskupjelo s 15 na 18 kuna, dok kompletan ručak s desertom košta 32 kune. U jeku inflacije kada je litra ulja u trgovini 20 kuna, takvo pogodovanje onima s najvećim plaćama na račun poreznih obveznika izaziva – gađenje. Kako se može očekivati da isti zastupnici, kojima država dotira ručak kao da su djeca u vrtiću, imaju razumijevanja za umirovljenika s mirovinom od 2.700 kuna ili one koji primaju medijalnu plaću od 6.200 kuna? Ako saborski zastupnik ne može platiti svoj ručak koliko on dosta stoji, ako ne može platiti stanarinu, režije, benzin ili voznu kartu, onda se tim poslom ne treba baviti jer je očito da ne predstavlja nikoga osim vlastitog novčanika.

To su jednostavni razlozi zbog kojih građani Saboru dodjeljuju jedinice – jer je očito da su izgubili povjerenje u one što su ih u izbornoj kampanja nagovorili da im daju glas obećavajući kako će biti drukčiji.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima