Piše Robert FRANK
ZAGREB (NE)PRIJATELJ ISTRE Istra ne voli Zagreb
Istra Zagrebu ne vjeruje, kao ni Zagreb Istri. Ne ide pa ne ide ta ljubav. Odnos glavnog grada i najnaprednije hrvatske regije je kompliciran. Obilježava ga premalo uvažavanja i tolerancije, a previše međusobnog neshvaćanja i podmetanja. Iz zagrebačke perspektive nepotrebno se dovodi u pitanje istarsko hrvatstvo, i to se stalno perpetuira. S druge strane Istra doživljava Zagreb onako kako je Zagreb nekad doživljavao Beograd. Kao hegemona koji samo uzima, a ništa ne daje. Činjenica je kako je Beograd iskorištavao Hrvatsku, no Hrvatska i službeni Zagreb ne iskorištavaju Istru, barem ne više nego ostale županije i regije. Istra se pak u okviru Hrvatske uvijek doživljava i predstavlja posebnijom i drugačijom. Službeni Zagreb, tko god "gore" bio na vlasti, uglavnom te fore nije pušio. Ignorirao je neke specifičnosti Istre, doživljavajući je tek kao jednu od hrvatskih regija na što hrvatska Toscana nije pristajala. Njena različitost u Banskim dvorima nikada nije uvažavana u mjeri u kojoj je to ovdje priželjkivano. To je i jedan od razloga zbog kojeg najistarskija istarska stranka, famozni IDS koji jedini na Poluotoku provodi izraženu regionalističku politiku, kampanju za Europarlament gradi na kontri HDZ-u i državnoj vlasti. U duboko podijeljenom i ispolitiziranom društvu, igrajući na provjerenu kartu neprijateljstva prema HDZ-u, sadašnji IDS je uvjeren da se na ovaj način rizik predizborne kampanje smanjuje na minimum. HDZ je, naprosto, vječno idealan suparnik. Kad IDS padne u krizu radi konsolidacije redova dovoljno je Istrijane preplašiti HDZ-om i stranački će se birači ujediniti. Recept je jeftin, ali prokušan, nije previše pametan, ali je mudar, više je destruktivan nego konstruktivan, ali - prolazi. Barem tako misle u vrhu IDS-a. Zagreb, naravno, ne gleda blagonaklono na ovakvu politiku, tim više što je usred traženja modela spasa za Uljanik, IDS po Plenkovićevoj Vladi žestoko opleo. S namjerom da usred kampanje za EU izbore amortiziraju dio svoje i ne pretjerano velike odgovornosti za propast Uljanika, nepotrebno su podignuli tenzije prema HDZ-u na razinu višu od uobičajene. Iz IDS-a, međutim, osim patetičnih izjava - "Uljanik mora opstati" i "Radnici moraju zadržati radna mjesta" - nije došao nijedan realno ostvariv i suvisao prijedlog za spas pulskog brodogradilišta. Odgovornost je jednosmjernom ulicom transferirana u metropolu, a IDS-ove političke elite, za što bi se Vlada u spasu Uljanika mogla uhvatiti, nisu ponudile baš ništa. Grad Pula je, dodatno otežavajuće, stao na branik postojećeg prostornog plana po kojem na prostoru Uljanika ustvari može biti samo - Uljanik. Takva isključivost, izostanak vizije, kreativnosti i hrabrosti te neprilagođavanje novim okolnostima odbilo je svakog potencijalnog ulagača koji je na tom prostoru mogao i samo pomisliti da je moguć suživot različitih sadržaja.
Dok se lokalna vlast oštrim napadima prema Vladi preplašeno branila od gospodarskog sloma i socijalne bombe kao mogućih posljedica propasti Uljanika, rasla je vjerojatnost da bi pulsko brodogradilište moglo postati taoc ili kolateralna žrtva javnog neslaganja Istre i Zagreba. I bi tako. Sukob je tu, postoji, neugodan je i izgleda prijeteći. Kako se zasad čini, okolnosti jednostavno više idu u prilog premijeru i predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću, čije je službeno vodstvo u Istri oko Uljanika, ali i svega ostalog, neprepoznatljivo i izgubljeno, nego gradonačelniku Pule i predsjedniku IDS-a Borisu Miletiću.
Sagledavajući širi kontekst može se zaključiti da premijer Plenković sa sudbinom Uljanika ne može imati neki veći problem s kojim se politički neće moći nositi. Ili će pulsko brodogradilište, pod jedan, spasiti Kinezi koje je on doveo ili će ga, pod dva, pustiti da ode u stečaj. U prvoj varijanti Plenković je Mesija, odigrao je rizično do kraja, ali je ispalo na pravu i pobjedničku kartu. U drugoj varijanti Uljanik odlazi u povijest, a iz proračuna će se poplaćati obveze koje proizlaze iz državnih jamstava. Stvorit će to državi financijske probleme, no ono što je Plenkoviću važnije je to da će ostatku Hrvatske, koji je HDZ-u birački skloniji i zbog toga će prikupiti još pokoji politički bod, poslati poruku – nema više bacanja državnog novca u neuspješnu brodogradnju. Realnost je takva da u Hrvatskoj postoji, i Plenković to dobro razumije, duboko međuregionalno nerazumijevanje: Istra, naime, misli da se državni novac u Slavoniji suludo upumpava u neisplativu poljoprivredu, a Slavonija misli da se državni novac u Istri baca u nepotrebnu brodogradnju preko koje se politički moćnici bogate. Istra misli da su državne subvencije slavonskoj poljoprivredi uludo bačen novac, Slavonija misli da su državne subvencije pulskoj brodogradnji punjenje vodom bunara koji je propušta. Za Hrvatsku van Istre, i to je jedna od poanti, svaki Uljanikov brod je hrpa željeza koja još proizvodi i gubitak. Iskreno, zadnje desetljeće i nije da nije tako. Pragmatični Plenković će, dakle, iz ovakvih percepcija i raspleta situacije politički profitirati, jer će mu ostatak Hrvatske, ne razumijevajući širi kontekst značaja brodogradnje, aplaudirati zato što je Uljanik hrabro zatvorio ili pustio da se zatvori. Slavonija, Međimurje i Lika, Zagreb sa cijelim prstenom, ma sve hrvatske regije, Plenkovića će doživjeti kao čvrstog državnika koji je u trajno kontaminirani krvotok brodogradnje prestao ubrizgavati svježu krv. I neće to biti daleko od istine koja je, komplicirane li situacije, ipak negdje na pola puta. Nema tu samo jednih krivih, a nema ni drugih koji su u potpunosti nevini. Svi su na svoj način i u nekom vremenu zgriješili.
Dok će se HDZ već nekako izvući iz ove krize te još na njoj možda i politički profitirati, sve izvjesniji loš rasplet za Uljanik IDS-u će predstavljati golemi politički uteg oko vrata. Izborna strategija te stranke da se oštro konfrontira službenom Zagrebu odakle je jedino mogla doći pomoć i spas za Uljanik možda je u početku izgledala pobjednička, ali bi mogla ispasti prilično ili potpuno promašena. Kao što se promašenim sada čini ono što rade policija, odvjetništvo i sud u Rijeci koji na silu žele opravdati razloge za produljenje pritvora nekad vodećih Uljanikovaca. To što se događa i sve jači dojam da se ljude zatvara kako bi im se tek naknadno pokušala dokazati umiješanost u navodni kriminal izgleda ružno, nasilno i proceduralno jako upitno. O lude li zemlje u kojoj je opet nestao - Čovjek. Dobro kaže Goran Bare u svojoj pjesmi "Put ka sreći". Gdje je nestao čovjek/gdje se skrivao/iz vagona godina/na tračnice ispao/Gleda gdje su znakovi/kojim putem krenuti/može li itko reći/gdje je put ka sreći/…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
