Nema nikakve dvojbe da će, dvije godine nakon potresa na Baniji, brojni stradalnici još jednu novogodišnju noć dočekati u oskudnom komforu limenog kontejnera. Isto vrijedi – privremeni smještaj – i za mnoge Zagrepčane koji su potres preživjeli devet mjeseci prije Siska i Banije. Medijske kuće redovito javljaju o nezadovoljstvu lokalnog stradalog stanovništva koje još nije zbrinuto, a posve je jasno kako se radi i o prvorazrednom političkom pitanju koje je jedno od onih koje će odlučiti buduće parlamentarne izbore.

Stoga političari, poput nadležnog Ivana Paladine, ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine – koji je u Vladu doveden sa zadatkom obnove – kažu da se radi najbrže što se može. Paladina tvrdi da su ostvarili postavljene ciljeve i da trenutačno postoji dvjesta gradilišta zamjenskih objekata ili konstrukcijske obnove na Baniji i u Zagrebu, što uključuje i privatne kuće i javne zgrade.

Obradili su, kaže, 35 posto zahtjeva građana i ostalih pogođenih potresom. Od trideset tisuća zahtjeva to je deset tisuća, dok ih dvadeset tisuća još čeka na obradu. A obrada ne znači i slanje bagera i zidara na teren, nego papirologiju. U sljedećih šest mjeseci, obradit će dvije trećine zahtjeva, dakle dvadeset tisuća. Deset tisuća građana još će biti na čekanju.

Drugim riječima, dvije godine nakon potresa država je obradila trećinu zahtjeva, izvela nekoliko tisuća sitnijih popravaka poput sređivanja krovova i dimnjaka, te otvorila dvjesto gradilišta. Sam ministar podigao je brojku obrađenih zahtjeva s 15 na 35 posto, što znači da radi, ali neka to objasni građanima u kontejnerima koje je Hrvatska pomalo zaboravila.

Ipak, pozitivan pomak je ponuda Vlade da građani iznajme stanove na račun države i maknu se iz kontejnera. Pitanje je samo ima li u Blinjskom kutu, Glini, Sisku, Petrinji i malim mjestima Banije stanova za iznajmljivanje – i kako bi stanovnici koji još uvijek imaju domaće životinje o njima brinuli žive li u udaljenijim stanovima.

Briga o građanima na područjima pogođenim potresom nije sezonski posao. Nadležne službe, od Vlade i ministara do Crvenog križa i HEP-a, trebaju tom problemu pristupiti jednako ozbiljno dok se i zadnji stradalnik ne zbrine i dok se ne završe sve kuće koje treba sagraditi. Nakon početnih obećanja da će se sve biti dovršeno za godinu dana – sjetimo se samo projekata ex-ministra Darka Horvata – prošle su dvije godine na koje su brojni građani osuđeni na boravak u kontejnerskim naseljima.

Premijer i predsjednik Republike rjeđe zalaze u te krajeve – nema tamo ni mnogo glasača, mnogi su i odselili – ali njihov je posao odlaziti tamo barem svakih tri mjeseca. I obilaziti građane, gradilišta i nuditi pomoć.

Brojke pokazuju da postoje pozitivni pomaci u obnovi i izgradnji u potresenim krajevima, ali one neće ugrijati stanare kontejnera i dati im nadu u bolju budućnost. Nastavi li se u sadašnjem ritmu, obnova Zagreba i Banije potrajat će više od izgradnje Pelješkog mosta. Možda je Plenković umjesto ministra Ivana Paladine trebao angažirati Kineze?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast