Ovih je dana u kinu Valli prikazan istraživački dokumentarni film Izbačeni (Push), švedskog redatelja Fredrika Gettena. Jedan od onih koji vas snažno potrese i natjera na dubinsko razmišljanje i propitkivanje. Film, kako je već pisao kolega Angeleski, zorno prikazuje koliko je stambeno pitanje postalo ozbiljan problem diljem svijeta. Privatni stanovi postaju meta financijskih fondova i kriminalnih mreža koji ih otkupljuju da bi povećali svoj profit. Živahna susjedstva, piše kolega, zamiru i postaju gradovi duhova u vlasništvu anonimnih stranih kupaca koji nikada ni ne stupaju u svoje luksuzne domove.

U Puli je stambeni problem tek za nijansu drugačiji, no svakako sveprisutan. Cijene najma su poprilično visoke, ili pak prosječne uz uvjet da se iselite do 1. lipnja. Ništa bolje nećete proći ukoliko se odvažite dignuti kredit - cijene stanova, ukoliko tražite respektabilnu gradnju s uporabnom dozvolom, postižu vrtoglave cijene, a dolaskom pandemije samo su porasle.

Gradskih je stanova u Puli beznačajno malo, a ne čini se da vlast planira nešto učiniti po tom pitanju. Tu je i ona usko vezana, ali najbolnija točka Pule, tema koja se ovih dana može čuti u govorima svakog oporbenog kandidata: derutne fasade.

Pet mjeseci unazad, u prosincu 2020., u ulici Sergijevaca se s vrha zgrade odlomio komad vijenca i gromoglasno pao na asfalt. Sreća pandemije, a još više pustoši u centru grada, nije nikom pao na glavu. Saniranju štete se isprva pristupilo ofrlje. Ništa nije ograđeno, pješaci su jednostavno preusmjereni na suprotni kraj ulice, a radnici su do vrha zgrade podignuti autoškalom. Postojala je opasnost da prilikom saniranja na prolaznike padne još kamenja, pa je napokon postavljena skela.

Danas skele više nema, tek znak koji prolaznike upozorava da opasnost još postoji. Ne čini se da je puno napravljeno - nešto kamenja je odstranjeno, a ostatak popunjen - pur pjenom. Stuco e pitura fa bela figura, rekli bi stariji.

Odgovor na pitanje zašto je sve to tako poprilično je zamršen, ali i savršeni primjer začaranog kruga pulskih fasada. Protagonisti igrokaza su desetak stanara i vlasnika poslovnih prostora u zgradi, upravitelj zgrade (firma Stambeni inženjering d.o.o.), firma koja je postavila skelu (Chianti d.o.o.), firma koja je "sanirala štetu" (S.A.N.I.O.) te Dolce vita, projekt kojim se putem Grada Pule i EU-fondova sufinancira obnova pročelja zgrada.

Ukoliko sve navedene firme upitate zašto je skela uklonjena, svi će vam reći isto: stanari su tako htjeli. U prijevodu, para nema. To i ne čudi, s obzirom da su se nekoliko godina unazad stanari zadužili da bi renovirali krov zgrade, s obzirom da najam skele košta i do nekoliko tisuća kuna mjesečno, a kamoli kompletno renoviranje u sklopu projekta Dolce Vita, koja se, usput budi rečeno, dogovarala još i prije pada vijenca. Pribavljena je, kazao nam je predstavnik suvlasnika Gordan Kralj sva potrebna dokumentacija i suglasnost konzervatora, no odustalo se kada je za sve stigao račun. Premda još nismo došli do službene informacije, tvrdi da se tu radilo o iznosu od 700 do 800 tisuća kuna.

Uzmemo li u obzir maksimalni iznos koji se može dobiti projektom Dolce Vita (100.000 kuna, uz dodatnih 70.000 kuna za specifične konzervatorske radove) i podijelimo li takav iznos na desetak stanara, ispada da svaki od njih mora izdvojiti - puno novaca. Nadodajmo još nedavno zaduženje zbog renoviranje krova, pandemiju i lošu turističku sezonu i dobit ćemo današnju stagnaciju, u kojoj i dalje postoji opasnost od urušavanja kamenja sa zgrade, ali nikakve zaštite ili skele nema. Preskupa je.   Jedna je stvar, dakle, jasna - dok svaki od desetak stanara ne pribavi nekoliko desetaka tisuća kuna za obnovu zgrade, teško da će se stvari pomaknuti s mrtve točke. Možda tek pokoji vijenac, koji će ovoga puta možda i pasti na neku nedužnu glavu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast