Malo što svjedoči o licemjerju i zločestoći današnjeg vremena kao reakcije na "slučaj influencerica" koji minulih dana zabavlja javnost. Jedan za drugim smjenjuju se posprdni komentari na račun Doris Stanković, Instagram/TikTok zvijezde u nastajanju, a da nitko zapravo nije objasnio što je to ona loše učinila. Podsjetimo, Doris Stanković je poslala poziv za suradnju porečkom restoranu Cotton Club, predlažući da dobije besplatan obrok u zamjenu za objavu na društvenim mrežama. Nekome se taj oblik biznisa može činiti neobičnim, suludim, pa čak i sramotnim, ali samo ako je posljednjih 10-ak godina živio ispod kamena.
Nekad se ljudima činilo suludo da netko zarađuje dijeleći pravne savjete umjesto da lovi divljač po šumi. Potom je došlo vrijeme da se ljudima činilo suludo da netko zarađuje pišući vijesti umjesto da dijeli pravne savjete. Uslijedilo je vrijeme u kojem se činilo suludo da netko živi od smišljanja reklama umjesto da piše vijesti, a potom i vrijeme u kojem se činilo suludo da netko snima filmove umjesto da smišlja reklame. Tako se danas čini suludo da netko snima fotografije za Instagram umjesto da snima filmove, a jednog dana će se činiti suludim da netko radi tko zna što umjesto da se snima za Instagram.
Jedan od vodećih hrvatskih režisera Dalibor Matanić, koji je neko vrijeme predvodio medijski linč Doris Stanković i njezinih kolega, nije ni svjestan da bi ne tako davno njegov posao bio okarakteriziran kao sramotan i neradnički. Vrijeme prolazi, sve se mijenja, pa tako i poslovi kojima se ljudi bave i način na koji zarađuju za život. Pritom je najmanje bitno tko je završio fakultet, a tko nije, što je Mataniću centralna mantra. Jedino što je važno je tko što zna raditi, koliko je kvalitetan u tome i želi li netko kupiti te njegove usluge ili ne želi. Tko to ne razumije taj je, blago rečeno - ograničen. Stoga je vrlo zanimljivo da se Matanić, inače percipiran kao lijevo orijentirani progresivac, svrstao u tu kategoriju.
Što se tiče restorana Cotton Club u Poreču, oni su od svega ovoga imali najviše koristi. Ponašali su se primitivno, ali kad se okomiš na jednu tako omraženu skupinu kao što su influenceri, ljubomorna raja je na tvojoj strani taman da hodaš po cesti i pucaš iz pištolja. Ali zanimljivo je pogledati objave tog restorana na Facebooku. U jednoj od posljednjih opisuju kako se priprema tomahawk (vrsta odreska, ali i ratna sjekira američkih indijanaca). Objava završava pozivom na suradnju - dođite probati. Srećom, nitko im u komentarima nije poručio da si zabiju taj tomahawk u glavu, što bi odgovaralo reakciji Cotton Cluba na poziv influencerice Doris Stanković.
Zaključimo vrlo jednostavno - influenceri nisu ništa krivi. Nisu krivi što su neki od nas frustrirani svojim poslom, malom plaćom ili malim tko zna čim. Oni su samo uključili mozak. Uključite ga i vi.
Čitam tekst kolege Balena. Dogovorili smo da ćemo, s obzirom na sukobljenu javnost oko influencerice Doris Stanković, pisati o tom fenomenu. Pametan je Balen, odabrao je da će biti za njih, influencere, svrstao se na tu stranu: moderniju, progresivniju, ukorak s vremenom u kojem smo na dnevnoj razini zasuti novim idejama, aplikacijama i mogućnostima koje nude Google, društvene mreže, Tik Tok i slične platforme. Ma ne znam sve to ni izgovoriti pravilno, neke stvari ni ne konzumiram. Iskreno, većinu.
Pretpostavljam da je Balen stranu podržavatelja influencera izabrao iz uvjerenja. On to sve prati, povremeno dosađuje s ovim ili onim influencerom. Nekad pokušava uvaliti priču o njima. Mene to ništa ne zanima. Starinski sam tip uronjen u sitna slova na velikim stranicama. Kao nekakav arhivski štakor mogu dane provesti među ne baš atraktivnim knjigama. Glupo mislim da je tu smještena sva pamet svijeta.
U ovoj našoj redakcijskoj igri različitih mišljenja o istoj pojavi ili čovjeku, gdje sipamo jeftine mudrolije i sukobljavamo stavove, po pitanju influencera ispao sam PROTIV naprosto zato jer je kolega Balen izabrao ZA. Srećom, on mi je unaprijed poslao svoje mišljenje o influencerima. Kaže: "Šefe, ja sam to ovako napisao, a ti kako hoćeš". Na prvu, dobivajući njegov tekst prije nego sam počeo pisati svoj, smatrao sam da stječem prednost. Ono, znam što neprijatelj misli. Njegove tajne ratne karte u mojim su rukama. Poradovao sam se toj situaciji kao malo dijete majčinoj bujnoj sisi prepunoj zdravog mlijeka. Osjećao sam se trijumfalno kao kasni osnovnoškolac koji unaprijed ima sva pitanja za sutrašnji test pa će ih doma u miru riješiti, naučiti napamet i u ključnom trenutku sve izbaciti iz glave na papir, dok će se profesor čuditi odakle taj mali koji nikada ništa ne zna sada sve zna. No život pijanog brzo otrijezni. Tako je i mene. Evo, najgore je kad naivno misliš da te pomilovala božica sreće. To se meni dogodilo. Siguran da sam unaprijed pobijedio, ustvari sam otrčao u poraz. Takav me osjećaj, naime, prožimao samo par sekundi nakon što sam slavodobitno, što je bilo toliko zavaravajuće da je bilo bolno, uzeo čitati Balenov tekst. Dok sam očima prelazio preko prvih rečenica, shvatio sam svoju zabludu.
Znao sam što protivnik smjera, ali mu nemam čime ili ne znam kako parirati. Sve što je napisao o influencerima, kao jednoj od tako logičnih pojava u modernom svijetu, bilo je argumentirano. Odustani čovječe od pisanja! To sam trebao napraviti. No nije bilo vremena. Tekst mora ići! Ma koga uopće briga što ja o tome mislim kad me to ne zanima i ne bavim se time. Za razliku od većine, nadjebana sam manjina.
No, samo čekam dan kad će se na nekom novom komunikacijskom kanalu, po principu uradi sam, ponuditi opcija da gledajući u ekran naučite izvesti operaciju na svom srcu. Tu će se negdje pojaviti netko sličan influenceru. Svjedočit će tom povijesnom događaju. I svi će povjerovati njegovoj opservaciji da je operacija super, iako je pacijent umro.