Svatko nešto odbrojava: umorni, bolesni starac zadnje sate života, iscrpljeni sportaš posljednje minute utakmice, a nepripremljeni student preostale sekunde do kraja provjere krhkog znanja. Vukovarci svakog 19. studenog, dan nakon pada grada ujesen 1991. i početka njegove bolne okupacije, kreću s odbrojavanjem do sljedećeg 18. studenog. I tako iz godine u godinu, po istom principu, s istim ponosom, ali i sve većim bolom, odbrojavaju do nove godišnjice traumatičnog događaja.

Odbrojavanje je kad brojevima, neovisno je li riječ o godinama, mjesecima, tjednima, danima, satima, minutama ili sekundama, određujemo koliko nam je čega preostalo ili koliko nam još treba do nečega. Smisao je života, s odbrojavanjem kao neodvojivim dijelom, sjenkom koja ga prati u stopu, osim još koječega drugog i u njegovim logičnim, biološkim procesima. To je ono kad 85-godišnjaci umiru dok se djeca rađaju. Isto kao i kad nekadašnji aktivni nogometaši postaju veterani i postupno završavaju karijeru. Ni pedlja dalje od toga nije ni kad bivši studenti rade kao inženjeri koji će, kad za to dođe trenutak, u zasluženu mirovinu.

U odbrojavanju, dakle, sve ima neki svoj smisao i redoslijed. Odbrojavanje do smrti je ustvari pravilno nizanje životnih razdoblja, kao kad se ushićenom mladosti kroz međuprostor ugodnih srednjih godina krećemo prema neminovnoj starosti. U tom procesu mladi moraju nadživjeti starije. Tamo negdje kad se starijima životi gase, mladima se lampice života tek pale. Takvi su procesi prirodni i poželjni. Vukovar je, međutim, sve poremetio. Na Vukovaru se, najprije, sve raspalo: miješani brakovi, navodno velika prijateljstva, lažno bratstvo i jedinstvo. I ljudskost, razbila se u neprepoznatljive komadiće ljudskog tijela pretvorenog u prah i pepeo.

U opsadi Vukovara ubijeno je 34 malodobne djece. Tamo se nepravilno i nepravedno ubrzalo odbrojavanje do smrti. Zločinci su nadživjeli žrtve. Nanijeta je bol koju prati beskonačna patnja. Počinjena je nepravda. Jutarnji list jučer je objavio 12 potresnih priča o najmlađim žrtvama Vukovara. One nisu uspjele postati starci koji će umrijeti kad za to dođe vrijeme, od neke kancerogene ili kardiovaskularne bolesti. Nisu i neće prije toga zaigrati nogomet u lokalnom drugoligašu niti će nakon dobrih uspjeha u osnovnoj školi upisati ambicioznu srednju i potom adekvatni fakultet. Ta su djeca pobijena prije prvog izlaska i poljupca, nisu doživjela strast ljubavi i svu ljepotu života. Nisu kupila svoj auto, osjetila zadovoljstvo zapošljavanja, stvorila obitelj i pravilnim redoslijedom odlaska na drugi svijet brinula za umiruće očeve i majke. Ta djeca neće i nisu postala ni ponosni roditelji ni životom zadovoljni starci, jer su njihovi dani odbrojani u Beogradu još krajem 80-ih, samo im to nitko nije rekao.

Njihovi su životi prekinuti na samim počecima uživanja, bučnim rafalima, hladnim noževima i ubojitim bombama. Osmogodišnjeg Tomislava ubila je granata dok je spavao u podrumskom krevetu. Petogodišnjeg Borisa geler je pogodio u lijevu stranu grudnog koša. Sabahudin, 16-godišnjak, metkom je pogođen u glavu. Igor, također 16-godišnjak, ubijen je na Ovčari, zajedno s ostalim braniteljima, civilima i ranjenicima vukovarske bolnice. Dario je imao 16, a Damir 12 godina: pogubljeni su metkom iz blizine i bačeni u 15 metara dubok bunar. Odbrojavamo do Vukovara…

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast