PIŠE ZVJEZDAN STRAHINJA
Vrajža nam je makina škovace dopeljala
Dosta smo gordi mi u Istri kada se na ekološke dosege i standarde pozivamo. Ali tvrdnja da je naša Istra čista i da naša Istra blista, zvuči sada tek kao isprazni davnašnji stih. Jer, nije li nas ovo ljeto nizom ekoloških incidenata, koji su samo kulminacija nagomilanih problema, pošteno išamaralo i prizemljilo pa da konačno prihvatimo činjenicu da smo na Poluotoku vrlo blizu čiste ekološke nule!
Lokalni i regionalni vladajući političari s jeseni će se vratiti u javni život da bi kroz godinu, dok smrad s Istre bude odnosila bura, na raznim smotrama pozirali uz proizvode "zelene Istre", ekološka ulja, ekološka vina, ekološke sireve, ekološke pršute… Zaboravit će se do tada da ih ljetos nismo viđali, da su utekli na sigurno od smrada "selektiranog" i "recikliranog" otpada s Kaštijuna, da su se na sigurno povukli pred vatrom i teškim dimom s odlagališta Metis i sve to mnogi stoički podnosili, ni riječi o smradu i paleži nisu pustili.
Ovo je ljeto Istrane zaista išamaralo smradom. Od skupog i, kako su nekada govorili, suvremenog županijskog centra za gospodarenje otpadom Kaštijun usmrdio se cijeli jug Poluotoka. Indeks onečišćenja zraka otišao je u crvenu zonu, dovoljno da uzbuni javnost, ali ne i da potakne reakciju onih koji su najodgovorniji za to. A gdje bi tek bili da je i tog smeća na Kaštijunu bilo više - e da nije završilo u šumama kao što završava otkako je na snazi sustav selektiranja otpada?
Nije kiselog smrada bilo dosta, i dim požara u Metisu morao je izmučiti i ugroziti građane. Odlagalište otpada usred naselja planulo je kao kutija šibica i još nam jednom pokazalo da su katastrofe realne, a da smo mi, ne računajući požrtvovnost vatrogasaca koji su se s buktinjama borili, za katastrofe nespremni. Pa nije li već prošlogodišnje izlijevanje nafte i zagađenje Raškog zaljeva, promptnim reakcijama nadležnih službi unatoč, pokazalo koliko je malo ljudske nepažnje ili bahatosti potrebno za ekocid? Koliko smo i mi i naš okoliš osjetljivi?
Do prije desetak godina dizali smo se na noge za svaku najavljenu greenfield investiciju koja je "smrdjela" na potencijalni ekološki problem. Političari na vlasti optuživali bi ekologe i građanske inicijative za opstrukciju, iz suprotnog smjera nizale bi se kritike za pogodovanje kapitalu na štetu građanskih interesa. Kako god - reakcija je bilo. Nekada pretjerano, često s pravom, strahovalo se od velikih zagađivača, dimnjaka i ispusta, vjerujući da investitore, velike i moćne svjetske grače, nikakvi standardi u očuvanju okoliša i našeg zdravlja zaustaviti neće.
A evo danas rijetko da se gdjegod čuje glas protiv zagađivača. Zato jer smo zagađivači svi mi ili bar pristajemo na škifecu na svim razinama. Dobrodošla je rasprava u Županijskoj skupštini na temu Kaštijuna, hvalevrijedna je akcija Žuće sa žutim plakatima protiv onečišćivača, impresivna je upornost grafitera sa Stoje koji upozorava(ju) na bučan rad cementare. Ali, je li to dovoljno?
K vragu, i nisu zagađenja samo na dušu političara. Odgovorni smo svi. Za početak treba se samo provozati lokalnim cestama, uz put će vas dočekati kućno smeće, građevinski i glomazan otpad, od škifece se šume ne vide. Tko ga je bacao? Je li nam ga vrajža makina dopeljala? To smo se mi ustrtarili novih velikih računa u sustavu selektivnog odvajanja otpada i riješili se otpada na najneodgovorniji način. A čelnici regionalne i lokalnih uprava s direktorima komunalnih poduzeća samo su iskoristili priliku, kako to obično političari i rade, da bi sav teret novog sustava prelili na leđa građana. Da, istina, i oni su mogli i morali znati da će i građani, kao i oni klišeizirani investitori od kojih strahujemo, sve učiniti za vlastiti financijski interes i prekomjerno smeće istovariti u šumu.
Prije dvadeset i nešto godina ekološkim se akcijama nastojalo klince obrazovati gdje se koje smeće meće. I songovi Arinke Segando, Francija Blaškovića i zbora Zaro stvorili su imidž Istre kao čiste regije. Bili smo lider-regija, barem po promociji ekoloških zahtjeva. Danas smo čisti podbačaj. Šporkulje se više ni ne moraju skrivati duboko u šumi, sada se "olakšavaju" uz put, gdje god stignu.
Na pragu trećeg desetljeća 21. stoljeća, mi se gušimo u vlastitom smeću. I službeno priznanje da problem s Kaštijunom ipak postoji moglo se konačno čuti s govornice Županijske skupštine. No, ispada da se bolje i nije moglo i da bi krivca trebalo tražiti drugdje. Isto tako možemo i Splićanima vjerovati da nije njihova krivica što su na dnu liste po uspješnosti selektiranja i recikliranja, a da pritom i ne pitamo kako to bolje mogu i Prelog i Krk, prvaci u gospodarenju otpadom.
Možda će se s vremenom i poboljšavati stanje na Kaštijunu, ali u Pazinsku će se jamu i dalje slijevati vode s mirisom deterdženta, u vodotoke središnje Istre ispuštat će se fekalije, nepročišćena kanalizacija će i još koju godinu puniti Fažanski kanal kod Peroja... Mjere za obranu od raznih zračenja za nas su tek znanstvena fantastika, da o zvučnim i svjetlosnim zagađenjima i ne govorimo. Ma što mi znamo o čemu to svijet priča kada ne znamo riješiti ni problem običnih škovaca i merde?
A možda je za sve to stvarno kriv Zagreb?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
