Piše Vanesa BEGIĆ
Virusna reforma
"Ako nam se ponovi još jedna školska godina 2019./2020 dobit ću živčani slom". Vrlo je žustro to izgovorila jedna mlada majka prijateljici, ističući da jedva čeka da sve to završi. I zbilja, od samoga početka, ova školska godina nije, eufemistički rečeno, bila sretna. Duža nego ikada, s prekidima, nastavom online, djelomičnim povratkom, sasvim novom maturom, izazovima, tehnologijom, kušnjama, ne zna se samo kome je bilo teže - učenicima, nastavnicima ili roditeljima.
Istina, za neke je to bio i svojevrsni izazov, kako napraviti nešto novo, modernije, kako potaknuti djecu dabudu samostalna, da sama uče bez da ih netko cijelo vrijeme nadzire, kako napisati zadaću bez pomoći nastavnika iz cjelodnevnog… Ali ipak, veliki je broj onih koji, ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu, preferiraju nastavu uživo smatrajući direktni kontakt učenika i učitelja puno boljim i praktičnijim. Nezamjenjivim.
Pozitivno je što se pokazalo da se može raditi i dislocirano, od kuće, da sustav može funkcionirati tako da nastavnici dolaze iz svojih dnevnih boravaka do dječjih soba, da škola nije jedino mjesto njihova susreta, a pozitivno je i što su roditelji - neki od njih koji prije nisu tome pridavali toliku važnost - vidjeli kako izgleda školski program i kako funkcionira školski sustav. I da nastavnicima nije uvijek lako s njihovom djecom. Usput, mogli su se svi skupa lijepo zbližiti, jedva čekajući povratak "pravim" školskim aktivnostima. Najveći dio učenika i studenata morat će pričekati jesen. Odnosno pogodnu epidemiološku sliku. U nadi da neće biti drugog vala i da nećemo od rujna do Uskrsa svaki dan u 14 sati slušati nepovoljne izvještaje kriznog stožera.
U Italiji se razmišlja, a sve ovisi o epidemiološkoj situaciji koja je puno nepovoljnija nego kod nas, da dio nastavne godine bude uživo, a dio online ili da u nekim regijama pola djece izravno prati nastavu, pola online i onda se izmjenjuju. Bilo je govora i o razdvajanju djece pleksiglasom, što je naišlo, očekivano, na veliki otpor.
Sve to zbog tog sićušnog virusa, bržeg od svakog drugog bića, koji je brzinom munje "okupirao" sve kontinente. Hoće li škola budućnosti biti drukčija upravo zbog virusa, a ne zbog brojnih reformi, mijenjanja programa, škola za život i drugog? Koliko godina slušamo o reformama, promjenama, kurikularnoj reformi, školi za život. Stalno neke promjene, od drastičnog smanjenja satova likovnog i glazbenog do međupredmeta. Stalno neke nove muke za učenike i učitelje, ali ujedno i novi izazovi. I onda je taj sićušni virus u cijelome svijetu promijenio cjelokupno poimanje obrazovanja. Cijele obrazovne vertikale, preko noći. Na bolje? Na gore? Gore nego tijekom planiranih reformi? Otuđio je još više ljude poremetivši međuljudske odnose? Uskratio vještine budućim obrtnicima i umjetnicima, a ostalima povećao dioptriju i kilažu? Stvorio nova virtualna prijateljstva? Taj povratak u neku moguću budućnost i nije bio neki. Gdje je stari život? Pritisnite jedan i ljestve i sačekajte operatera?!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
