Najpoznatiji hrvatski sindikalist Vilim Ribić krenuo je u još jednu ofenzivu: poslao je pismo predsjedniku Zoranu Milanoviću u kojem se raspištoljio po novinarima.

Sukus njegovih tvrdnji je, kao i uvijek, da živimo u nekoj vrsti pomahnitalog tržišnog kapitalizma, pri čemu su mediji ti koji beskrupuloznim poduzetnicima drže ljestve. I bio bi to samo još jedan u nizu od milijun ekonomsko-ideoloških traktata te vrste koje u zadnje vrijeme čitamo, da Ribić u jednom dijelu ipak nije opako pretjerao.

Ako ćemo spustiti loptu na zemlju, možemo reći da Ribić u jednom dijelu ima pravo, tamo gdje kaže da bi opća privatizacija svega, od zdravstva, školstva do HRT-a, u neku ruku doista bila civilizacijski korak unazad. Ono što Ribić, međutim, nikad nije napisao, a zbog čega se može nazrijeti da mu na prvom mjestu ipak nisu općedruštveni, već isključivo njegovi osobni interesi i interesi njegovog sindikalnog članstva, jest da javni sektor u Hrvatskoj naprosto mora raditi više i bolje. Kako je rekao Deng Xiaoping, tvorac moderne Kine i čovjek koji je iz siromašnog komunizma otvorio tu zemlju tržišnoj ekonomiji: "Nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe". Tako ni u Hrvatskoj suštinski doista nije važno je li neka tvrtka ili ustanova javna ili privatna, sve dok uspješno obavlja svoj posao. Ali kad ga ne obavlja, onda imamo problem.

I upravo to je problem s Hrvatskom gospodarskom komorom, koja je i bila povod Ribićevog pisma Milanoviću, ali i s brojnim drugim vagonima u beskrajnoj kompoziciji hrvatskog javnog sektora. Na čelu stoji lokomotiva s natpisom "privatno poduzetništvo" u kojoj ložači svom snagom trpaju ugljen u peć, a otraga duž cijelog vlaka previše se spava, pleše, pije viski i puši kubanske cigare. To je taj ključni problem o kojem Ribić licemjerno neće ni da zucne, pa se bavi suludim tvrdnjama da poduzetnici planski ruše hrvatske civilizacijske dosege. Zaboravlja, međutim, da je najveći civilizacijski doseg kvalitetno i odgovorno obavljanje posla, a najveći razlog zbog kojeg hrvatski javni sektor do tog dosega nije došao - kolektivno pretvaranje da je sve u redu. Poduzetnici nikoga planski ne ruše, njima je samo puna kapa gledanja da javne institucije ne funkcioniraju onako kako bi trebalo, što je u korona krizi samo dodatno došlo do izražaja. Javni sektor praktički prolazi netaknut, a privatni se bori za život.

Najveću podvalu u pismu predsjedniku Milanoviću Ribić je ipak plasirao tamo gdje je sasuo drvlje i kamenje na medije, za koje između ostaloga kaže da "koriste svoju moć za promoviranje prozaičnih ekonomskih interesa uokvirenih u vulgarno neoliberalna stajališta, s fokusom na smanjenje svojih troškova i poreza, a to znači i smanjenje svake javne potrošnje". Ribić očito misli da u medijima rade tukci koji ne razmišljaju svojim glavama, već samo ispunjavaju želje i agende vlasnika za koje rade. Ali istina je, međutim, upravo suprotna - hrvatski novinari su, kao i društvo u cjelini, nakon više desetljeća propagande kojom se održavala nedodirljivost javnog sektora - konačno progledali. Ribić i njemu slični svoje šuplje priče zato više ne mogu prodavati skoro nikome. Na kraju će ostati sami, otkačeni vagon negdje na pola puta od ničega do nikoga.

Bez tog tereta svi ostali ćemo puno lakše naprijed. U civilizaciju.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast