Eno je u blizini Triglava, tog slovenskog nacionalnog simbola, na Bohinjskom jezeru nastalo malo bespravno naselje, nemaš ga što vidjeti, kakvih dvjestotinjak, možda tristotinjak kuća, a slovenski mediji pišu o nevjerojatnoj devastaciji. Sve prenapuhano. Kao da smo mi iz Hrvatske krivi što oni imaju loše zakone, što su im službe korumpirane, što možeš svaku šušu potplatiti da ti sredi kakve takve papire. Sad samo obrnimo priču

Kupio sam komadić šume uz skijalište na Vitrancu, na Kranjskoj Gori, i izgradio vikendicu. Oko nje sam postavio ogradu koja izlazi na skijašku stazu. I sad tamošnje vlasti traže od mene da to srušim. Nije problem u rušenju, ionako je riječ o straćari, ali iz principa ne želim maknuti ono što sam izgradio na svojoj parceli. Istina, radi se o šumskom zemljištu i nisam tu smio ništa graditi, pogotovo ne na samoj stazi, ali nisam ja kriv što mi ga je neki mještanin jeftino prodao. Ako mi sruše vikendicu, ići ću na Europski sud. Ja imam svoja prava, prava ilegalnog graditelja.

Moj je prijatelj izgradio vikendicu na Planici. Iznad krova mu prelijeću skijaški skakači. Skromna barakica je, kao što pretpostavljate, podignuta na samoj skakaonici, letaonici, što li je već. Slovenci se zgražaju. Bagerima su došli da mu je ruše. A on, ima pravo čovjek, ne da, bori se za svoju skromnu kućicu. Prošle mu sezone jedan neoprezni skakač uletio u baraku i sad ga ovaj tuži za uništavanje imovine.

Slovenski mediji već godinama bruje o Hrvatima koji, kako oni ističu, divljaju s bespravnom gradnjom po njihovim najljepšim planinama, po netaknutoj prirodi. Kažu, krče sve pred sobom da bi oslobodili parcele za svoje barake, koje se ubrzo pretvaraju u vile. Eno je u blizini Triglava, tog slovenskog nacionalnog simbola, na Bohinjskom jezeru nastalo malo bespravno naselje, nemaš ga što vidjeti, kakvih dvjestotinjak, možda tristotinjak kuća, a oni pišu o nevjerojatnoj devastaciji. Sve medijski prenapuhano. Kao da smo mi iz Hrvatske krivi što oni imaju loše zakone, što su im službe korumpirane, što možeš svaku šušu potplatiti da ti sredi kakve takve papire.

Svi su protiv nas. I gradonačelnici i načelnici. Kao da smo mi bespravni graditelji najveće zlo. A mi trošimo, kupujemo u njihovim trgovinama, bavimo se turizmom, iznajmljujemo svoje vikendice, doduše na crno, ali ipak iznajmljujemo i time promoviramo taj kraj. To što su neke kućice izgrađene na skijaškim stazama, na doskočištima skakaonica nije naš problem. Kao da je teško malo pomaknuti stazu ili premjestiti skakaonicu. Mi smo za dogovor. Oni neka nama legaliziraju objekte, a mi ćemo zauzvrat i dalje dolaziti kod njih na odmor. Nije li to pošteno?

I sad ovu priču valja samo obrnuti. Tako to u stvarnosti izgleda sa slovenskim bespravnim graditeljima na istarskoj obali. Doslovno. Posljednji primjeri iz Umaga o kojima piše kolegica Danijela Bašić Palković pokazuju svu bahatost bespravnih graditelja, velikom većinom Slovenaca, koji ne samo da grade bez dozvola, nego si i prisvajaju obalu. Oni žele svoj privatni komadić mora. A ova država na to samo sliježe ramenima, pravi se da je nemoćna. U stvarnosti je korumpirana do bola, do zadnjeg činovnika na šalteru za lizanje državnih biljega. Jer ne bi joj se ovakva devastacija prostora događala da u njoj ima vladavine prava, da zakone donose pošteni ljudi. Ali toga kod nas nema. Može li se u Sloveniji dogoditi identična situacija? Vjerojatno i tamo postoje primjeri bespravne gradnje, ali ne u takvom obimu i ne na ovako brutalan način. Tamo zakoni postoje da ih se ne krši. One koji su u Hrvatskoj dopustili da opće dobro, što pomorsko dobro u svojoj pravnoj naravi jest, prisvaja tko god poželi, ne može se nazvati drugim imenom nego - bagra. Korumpirana bagra. Isto vrijedi i za one koji su ozakonili legalizaciju bespravnih objekata. Sve je to trebalo srušiti. Do zadnjeg kamenčića, daske, temelja. Sve u prah pretvoriti. I dovesti te parcele u prijašnja stanja. Bespravni su graditelji trebali kazneno odgovarati za svoje postupke, a ne da im se izlazi u susret. Možda ovo zvuči drastično, ali samo onome tko nije vidio posljedice devastacije prostora u Kavranu, na Puljštini, u okolici Rovinja, na području Umaga… Ta neukusna, zimi pusta naselja, te betonjare koje se skrivaju u gustišu, ta smetlišta raznih materijala, te ogoljene parcele usred šuma, te pozicije s kojih pucaju najljepše pogledi na more.

Retoričko pitanje umaškog gradonačelnika Vilija Bassanesea je na mjestu - čemu uopće prostorno planiranje ako svatko gradi gdje stigne. I nije jedini istarski gradonačelnik koji vapi da se nešto poduzme. Nedavno je to učinio i Marko Paliaga iz Rovinja, dugo na problem upozorava i Klaudio Vitasović iz Vodnjana.

- Gdje su tu inspekcije, gdje je županijski Zavod za prostorno planiranje, što oni poduzimaju da riješe ovakve anomalije u prostoru? Zašto istarski župan nikad nije bio ovdje i zna li on uopće što se s bespravnom gradnjom događa diljem Istre? Župan pod hitno mora okupiti sve istarske gradonačelnike i načelnike da bi se donijeli zajednički zaključci s kojima bi išli prema nacionalnoj razini i predlagali set izmjena zakona ne bi li se konačno zaustavilo ovo ludilo, kaže Bassanese.

Ludilu, međutim, nema kraja. Bespravni graditelji su bolesni ljudi, koji uvijek imaju opravdanja za svoje postupke. Nije im uopće jasno kakav zločin čine. Da im je jasno, odavno bi sami uzeli bagere u ruke i sravnali sa zemljom svoju sramotu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast