Intelektualno izbrušena do krajnjih granica, Vesna Pusić je suparnike s desnice iritirala i stavovima i dociranjem. Njeni politički istupi znali su biti performans u kojem je nudila provokaciju, igrala je na kartu tuđe slabosti, dirala u emociju i čekala da suparnik plane pa da može reći - "primitivac i ekstremist". Možda je to bilo malo pokvareno, no cilj je opravdavao sredstva. Uglavnom je postizala što je željela

Ne odlazi u političku mirovinu, ali prestaje se baviti dnevnom, operativnom politikom. Očito joj je svega dosta. Kao i svaka jača politička karijera koju u sjenu prate razočaranja, izdaje i pad popularnosti, tako ni njena po tom pitanju nije iznimka. Preživjela je puno toga o čemu će prema najavama svjedočiti u svojim memoarima. Preko dva desetljeća s pravom je nosila titulu najvažnije lijevo liberalne političarke. Još više nego iznimno obrazovana bila je i osobno hrabra.

Ponekad je u mraku koji je okruživao nastupala s glasom razuma. Predstavljajući uljuđenu Hrvatsku kao da je bila ispred svog vremena i odvažnija od većine muških kolega. Ponašala se kao da ne poznaje osjećaj straha. Otupjela na uvrede, prijetnje i primitivizam ekstremista, nehajno bi odmahnula rukom na svaku novu poruku i oblik zastrašivanja. Pokazala je visoku razinu odvažnosti u nepokolebljivoj borbi za građanske slobode. Kad je javno istupala kritizirajući prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i HDZ te kad je dovodila u pitanje politiku prema BiH, svjesno si je stavljala glavu na panj, političku, ritualnu giljotinu koja je za nju mogla završiti kobno. S Vesnom Pusić, bivšom ministricom vanjskih poslova, saborskom zastupnicom i nekadašnjom predsjednicom HNS-a, umnogome se možeš ne slagati, ali je ne možeš ne poštovati.

Intelektualno izbrušena do krajnjih granica, suparnike s desnice iritirala je i stavovima i dociranjem. Njeni politički istupi znali su biti performans u kojem je nudila provokaciju, igrala je na kartu tuđe slabosti, dirala u emociju i čekala da suparnik plane pa da može reći - "primitivac i ekstremist". Možda je to bilo malo pokvareno, no cilj je opravdavao sredstva. Uglavnom je postizala što je željela.

S nekim ljudima nije mogla ni u istu rečenicu, a kamoli dijeliti saborske klupe. Recimo, između liberalke i narodnjakinje Vesne Pusić i HDZ-ovca Steve Culeja, udaljenih tek par metara u glavnoj saborskoj vijećnici, postoji ponor nerazumijevanja, golemi bunar međusobnih neslaganja. Prostor je to napunjen emocijama zbog kojih su ovo dvoje političara klasični antipodi, upravo onakvi kako ih opisuje rječnik: ljudi potpuno oprečna značaja, ponašanja i nazora. Predstavnici su dvije i drugačije Hrvatske, dok je idealna, treća, vjerojatno negdje u sredini, u još uvijek nedostižnom balansu. Ona je politički i sociološki strukturirana kao građanin modernih svjetonazora prilično neopterećen nacionalnim porijeklom i, uzmimo za primjer, seksualnom orijentacijom.

Iz perspektive hrvatskih nacionalista Vesna Pusić je izdajnik, jugoslavenski provokator i srpski agitator. Njeno političko djelovanje suprotna je strana bezobrazno pojednostavila, kao da nije uvaženi akademski građanin ili, recimo, saborski zastupnik koji ima pravo preispitivati tuđe političke odluke, napadati ih i osporavati. Često puta kad je zaželjela dvoboj, naravno bez udaraca ad hominem, naletjela je na primitivizam suprotne strane. Zbog svega toga, ali i vlastite nedoraslosti da joj se suprotstavi osim niskim, seksističkim uvredama, desnica je u svojoj interpretaciji ovu političarku željnu dijaloga i nadmetanja svela na lajavu ženturaču koja dobro promišljenim i provokativnim javnim istupima dovodi u pitanje opstojnost hrvatske države i svetost Domovinskog rata. I zato je Vesna Pusić za sve desnije od političkog centra persona non grata, predmet mržnje i prezira.

Stevo Culej, kao njena potpuna suprotnost, obilježen je pak teškom obiteljskom traumom i bratovom žrtvom u četničkom napadu na hrvatske policajce u Borovom Selu 1991. godine. Od te se tragedije nikada i u potpunosti nije oporavio. Ono što je njemu iznimno važno, kao bliskoj osobi poginulog u krajnje mučnim okolnostima, za Pusićku je stvar dekadencije, kiča, nazadnosti i primitivizma. Za Culeja i istomišljenike, naime, svete su riječi: grb, himna, zastava, rat, teritorij i država. Njoj se to podrazumijeva, ali u puno manjoj mjeri, pa je svako naglašavanje nekog od ovih identiteskih pojmova u Pusićkinom poimanju patriotizma suvišno i prenaglašeno.

Bivša šefica HNS-a je definitivno drugačija i svoja po svaku cijenu, bez kompromisa. Ona javno ne oplakuje u Domovinskom ratu izgubljene vojne živote. Kao da je previše kruta, tvrda. Rat je za nju bio i prošao. Nema se smisla osvrtati i time se posebno baviti. I to joj se posebno i opravdano zamjera, taj potpuni deficit empatije. Tamo gdje njena emocija za krvlju natopljenom hrvatskom zemljom prestaje i ne dozvoljava ni centimetar patetike, za braniteljsku populaciju, bez obzira na pojedine lažnjake u njihovim redovima, tek započinje. Upravo zato će o Pusićki svatko stvoriti svoje mišljenje, od kojih će mnoga biti dijametralno suprotna, no nekako ostaje dojam da ne moramo svi misliti isto da bi bili na istoj strani.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast