PIŠE JURICA KÖRBLER
Verbalno ratovanje premijera i predsjednika VEĆ JE UŽASNO DOSADNO
Ovo sada već liči na onu dječju igru 'tko je prvi počeo', dok 'krivca' i rješenja nema. Nitko nema ništa protiv da se dva najmoćnija hrvatska političara ne vole, mogu si i svašta reći – na to smo sve već navikli, ali je krajnje neodgovorno da zbog tog sukoba trpe institucije, da je blokiran njihov rad, da se ne donose rješenja, ni kadrovska imenovanja u diplomaciji i oružanim snagama
Zoran Milanović i Andrej Plenković (Snimio Tom Dubravec / Cropix)
Stalna prepucavanja Pantovčaka i Banskih dvora, prije svega Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića i njegovih ministara, sada su prevršila mjeru. Dosadna su. Čak ni onima koji vole estradnu politiku to više nije zanimljivo. Za građane je opterećenje i pokazuje da je državni vrh više zaokupljen osobnim obračunima i bildanjem mišića, a ne rješavanjem ogromnih problema koji muče zemlju.
Ovo sada već liči na onu dječju igru 'tko je prvi počeo', dok 'krivca' i rješenja nema. Nitko nema ništa protiv da se dva najmoćnija hrvatska političara ne vole, mogu si i svašta reći – na to smo sve već navikli, ali je krajnje neodgovorno da zbog tog sukoba trpe institucije, da je blokiran njihov rad, da se ne donose rješenja, ni kadrovska imenovanja u diplomaciji i oružanim snagama.
Politički nepismeni
Do kad može ovako? Kako se sada čini, do kraja mandata Plenkovića i Milanovića. A to bi za Hrvatsku bio nevjerojatan problem, jer bi neki veleposlanici sjedili u hrvatskim diplomatskim predstavništvima osam i više godina. Vojska ne bi imala zapovjednike, stvorili bi se problemi i u obavještajnoj zajednici. Tako nešto nije si dopustila niti jedna ozbiljnija zemlja i bilo bi krajnje neodgovorno da Hrvatska i u tome učini presedan.
Tko je u pravu? Nemoguće je u moru optužbi Pantovčaka na Banske dvore i obrnuto procjenjivati tko je, a tko nije u pravu. Nije baš potrebno biti vidovit da se zaključi da neki Plenkovićevi ministri ne samo da nisu na potrebnom nivou za te odgovorne dužnosti, već su krajnje politički nepismeni u pristranom donkihotovskom udaru na Pantovčak. Ali, isto tako, Milanović koristi krajnje neuobičajeni, pa i neprihvatljiv način komunikacije u javnom prostoru, na kakav nismo navikli u političkom životu, bar ne od šefa države.
Ima li rješenja? To je ujedno i najbolnije pitanje, jer se sada čini da nema. Niti je Plenković spreman na 'ustupke' Milanoviću, niti se Milanović želi odreći svoje tvrde, beskompromisne i neobične kritike vladajućih. Gotovo da nema Plenkovićevog ministra ili suradnika koje nije izvrijeđao ili oni njega. A nakon teških riječi, teško je i surađivati. Međutim, državni vrh u arhitekturi politike kakva je kod nas mora surađivati. Tu nema ljubavi ili mržnje, tu se mora biti naprosto pragmatičan. Prije svega zbog države koju predstavljaju, ali i naroda za koji se, navodno, zalažu.
Nepovjerenje u političare
Hrvati su navikli na sve, prije svega na loše, a onda i na ono malo dobrog. U politiku i političare malo tko više vjeruje, oni dolaze i prolaze, a problemi ostaju. Milanović i Plenković imali su zaista povijesnu šansu promijeniti to viđenje, pokrenuti zemlju u vremenima koji su i u svijetu i u Europi bili povoljni. Sada, kada oružje šuška u ne tako dalekom hrvatskom susjedstvu, a Europi prijeti rat u Ukrajini, bit će teže voditi zemlju. A u uvjetima posvađanog hrvatskog političkog vrha, još teže.
Razmišljaju li na taj način šef države i šef vlade, teško je reći. Rješenje i nije komplicirano, Plenković bi trebao zamijeniti nekoliko ionako nesposobnih ministara koji iritiraju Milanovića, a ovaj bi trebao dati više vjetra u leđa projektima Vlade koji bi zemlju trebali očuvati u vremenima koja dolaze. Ali, za svako rješenje treba i volje i kompromisa. Za sada u Hrvatskoj toga nema ni u Banskim dvorima, ni na Pantovčaku.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
