KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA
VELIKA SVAĐA U REDAKCIJI GLASA ISTRE! Zašto je puklo, ali baš ono puklo, na LGBT temi
LGBT zastava / Robert Frank
Naslov je, naravno, nategnut, nerealan, izmišljen, s jeftinim, neprikrivenim ciljem da zasja kao blještava neonska reklama u uskoj uličici i tako neizbježno privuče pažnju, donese page view ili, po naški, pregled stranica na portalu i onda spasonosni kliktaj s čijim ukupnim brojem od oko 12 milijuna mjesečno idemo u pregovore prema škrtim, zahtjevnim, lokalnim sredinama i medijima manje naklonjenim oglašivačima kojima provokativno mašemo pred nosom, tvrdeći da smo nevjerojatno čitani, vjerodostojni, ali i kontroverzni, nimalo jednostavni, a još manje jednodimenzionalni.
Mi smo redakcija Glasa Istre, grupa svakojakih čudaka, čini mi se poodavno, zbrda zdola i pod raznim kriterijima skupljenih pojedinaca sklonih vječnom neslaganju i drugačijim mišljenjima, svađama i mirenjima, što je dio svakog proizvodnog procesa i radne atmosfere, neovisno je li proizvod novina, bananko ili žarulja. Gdje ima ljudi, ima i sukoba. Recimo, u nas je ovaj tjedan puklo, ali ono baš puklo, na našoj novinarki Heleni Mostarkić Gobbo i njenim tezama o homoseksualnoj zajednici.
Naslov teksta je bio baš onakav kakav treba biti: "Draga, ne budi peder". Sama ga je predložila i stavila. Prošao je uredničke filtere. Kažu mi neki unutar redakcije "pa mi smo, kad se nju čita, homofobniji od onog nesretnog profesora fiskulture iz šijanske osnovne škole koji se neprimjerenim cinizmom izražavao o curama koje vole cure i dečkima koji vole dečke".
Bitna je ljubav
Meni je pak bitno da postoji ljubav. Tko koga voli i tko ševi u svojoj kući, a tko u susjedovoj – baš me briga. Bolje se ševit', nego ratovat'. A Helenin tekst, gdje gotovo da ne problematizira seksualne sklonosti gay populacije, nego iz njene vizure neke oblike njihovog nasrtljivog i pretencioznog ponašanja, samo je još jedan dijamant u ogrlici slobode ovješenoj kao najveće bogatstvo oko vrata naše redakcije gdje se pod snagom argumenata može čuti svakakav i svačiji stav. Samo ga treba imati.
Helena ga ima, jasan, glasan, nekome ispravan, nekome pogrešan, bio prav ili kriv, njen je. Može odudarati od većinskog. Ali što to uopće znači? Osobno smatram da sam najčešće u pravu kad sam u manjini. To je prokleta pozicija jer te najprije napadaju i vrijeđaju, a kad se pokaže da si u pravu, svi ušute, više se nitko ničega ne sjeća, više to nije tema. Činjenica je, kako god, da Helenin stav o LGBT zajednici, među kojima ona ima i prijatelja, većinom, ne u potpunosti, odudara od onog dominantnog u našoj redakciji. I od mog, definitivno.
Za mene su pripadnici LGBT zajednice ljudi s kojima se priroda poigrala tako da im je nečeg dala manje, a nečeg više. No kad sve uravnotežiš, vanjski izgled, unutarnju borbu i seksualnu sklonost istom spolu, koja pritom nije nastrana, nego samo neuobičajena, pa kad vidiš cure koje se briju kao dečki, ili dečke koji oblače suknje, važno bi ti trebalo biti samo jedno – jesu li to dobri ljudi.
Drugo, koja su naša prava, prava većine, ugrožena činjenicom njihovog postojanja i prakticiranja ljubavi onako kako oni žele i za što se oni osjećaju zainteresirano i slobodno u izboru? Nijedno pravo većine nije ugroženo. I zato sam po tom pitanju isključiv: LGBT zajednici pripadaju sva prava i sva moja podrška. Manjine, u koje i oni spadaju, a vjerojatno im je zbog složenosti i zadrtosti našeg društva teže javno manifestirati to što jesu, uvijek moraju biti u pravu. I kad pretjeruju, i kad iritiraju. Lako je biti većina, teško je biti manjina. Posebno LGBT-ovska, pacifistička, nesklona nasilju. Njihovo su ključno oružje zastave i zviždaljke na paradama. I međusobni poljupci u javnosti nad kojima se zgražavaju licemjerni kvazimoralisti.
U našoj redakciji, naravno, nismo prebrojavali ima li više onih protiv LGBT zajednice, onih koji su za nju po svaku cijenu ili je više hladnih, distanciranih i nezainteresiranih. Usuđujem se reći da smo krajnje tolerantni, ne želim ni pomisliti da se u tome varam. Naša novinarka na koju se referiram i zbog čijeg je teksta mrziteljska javnost pokazala svoje pravo lice isključivosti i primitivizma, Helena Mostarkić Gobbo je, inače, magistar glazbene pedagogije. Među ostalim, radila je kao osobni asistent u udrugama osoba s invaliditetom, što podrazumijeva visoku razinu ljudskosti i empatičnosti jer u protivnom ne bi mogla raditi to što je radila. Sama nam je pričala da je to posao za koji ne znaš jel' više troši fizički ili emotivno, jer je neizbježno da se vežeš uz osobe koje su o tebi ovisne stalno i u svakom pogledu.
Svakodnevne debate
U svijetu podmuklih udaraca neki bezvezan lik napisao je na naš redakcijski mail da je Helenin "tekst omalovažavajući, potpuno sranje, standardi Glasa Istre su niski nemamo minimalne ljudske standarde, a ona je kokoš". Nažalost, taj je komentar po svojoj logici morao doći iz zajednice koju upravo opravdavam, što dokazuje da i među njima ima onih koji ne znaju za riječ "pristojnost", "komunikacija" i "različitost mišljenja".
U parsto naših redakcijskih kvadrata u prizemlju, i veličinom identičnom suterenu s bogatom arhivom sve do današnjeg dana ukoričenog Glasa Istre, te VIP parkingom koji iz principa nitko ne koristi, jer se nitko ne želi statusom i hijerarhijski jačom pozicijom isticati, pa onda taj prostor eventualno posluži za Marcellove tajne, uhodničke, od svih javnosti i kolega skrivene razgovore, okupili su se, ne redom i snagom, nego čistim nabrajanjem, malobrojni normalni ljudi, tu i tamo poneki (blagi) nacionalist i par trockista, koji svi skupa, u prešutnoj koegzistenciji sa staro-modernim aktivistima, mentalno oblikovanim tako da uvijek znaju što neće, a nikad nemaju kvalitetnu spoznaju o tome što hoće, tvore grupu toliko različitih ljudi spremnih na stalne ustupke kako bi novinarski život odradili u miru, bratstvu, dobroti i međusobnoj toleranciji. Ako se sreća osmjehne, još ćemo zajedno dočekati i penziju.
Nama, koji smo ostali, i nije tako loše: plaća ide, predstečajne se obveze servisiraju. Jedino nas redakcijski auto pogonjen na struju zajebava do krajnjih granica jer mu je range ograničen i malen, pa ne znaš, kad odeš, hoćeš li se vratiti. Mi, glavni i zamjenici prvog urednika, kao i nama po funkcijama i opisu poslova najbliži suradnici, svakodnevno i stalno nešto debatiramo, navlačimo aktualne teze i teme svaki na svoju stranu, s uvijek spremnom ostavkom koju mi još nikada nitko, ma kako nezadovoljan i zgrožen bio nekim objavljenim tekstovima, nije podnio kao neopozivu, konačnu i fatalnu.
Mi smo, kažem, redakcija Glasa Istre, 28 usijanih glava od kojih nema one koja ne misli da je pametnija od one s lijeve i desne strane. A upravo ta ljevičarsko-desničarska podjela označava pogled iznutra na tu heterogenu skupinu koja nudi bezbroj sličica uokvirenih u jedan proizvod - dnevnu novinu koja svoje prve dane vuče još iz antifašističke borbe, brutalne na ovim prostorima kao rijetko gdje na području brdovitog Balkana, bureta baruta koje će eksplodirati i odvesti nas na nebo, među pretke koji su se odavno nastanili na boljem prostoru od ovog kvarljivog i samorazarajućeg. Novinu koju možda i više listate nego čitate, više na nju gledate s nepovjerenjem i podozrenjem nego s dužnim poštovanjem i vjerom da bi stvari mogle biti baš takve kakvima ih mi opisujemo, uređuju, inače, jedan zidar, klesar, stolar, "tri u jedan", koji je bez dana radnog iskustva na pisaćoj mašini jedne prijateljice davne '96. ušao u čarobni svijet slova, riječi, rečenica i misli.
Uređuje je i jedan diplomirani pravnik koji je zadnji ispit, lijenčina prokleta s mamine sise, dao u ranim tridesetima - svog života, naravno, a ne prošlog stoljeća. Dotad je pisao, uređivao, svugdje krpao rupe da bi se baš ovdje na Polutoku, od čitatelja često neshvaćen, što je sudbina javnih kritičara koji ne podilaze javnosti, ipak pronašao kao svoj na svome. Furešt ma je naš.
Tu je i jedan književnik, autor k'o fol fikcionalne, a ustvari prilično realne knjige "Stranka", napisane onako kako je on u jednom razdoblju vidio ovdašnju društveno-političku zbilju. On će, kao nekakav moderni revolucionar Che Guevara, za sebe reći da je zalutao u novinarstvo, ali kad te ovaj posao usisa kao što je njega - svojedobno proskribiranog, nepoželjnog i lažno prekobrojnog samo da ga se riješe, udalje i intelektualno eutanaziraju - povratka na staro više nema, neovisno opirao li se on toj snazi vrtloga prirode koji ga iznova vraća za novinarski stol, ili joj se, pametnije, prepustiš pa kud ide nek' ide. Ona pak, jedina žena među trojicom glavnih muškaraca, muku muči s discipliniranjem neposlušne redakcije, sklone kao što je slučaj u svakom sustavu iznad desetak ljudi, vječnom migoljenju, hvataju krivina i (polu)izmišljenim bolovanjima. Realnost boli, ali je takva - nepravedna prema radnicima poput te nesvršene pravnice, a blagonaklona prema plačljivcima kojima je posao kazna.
Ustaša je ustaša
Redom, pobrojani su moja malenkost, zamjenici Ivor Balen i Bojan Žižović, prva operativka Marina Vukšić i, eto mu prilike da bude u društvu većih nego što je to on trenutno, ali je ambicijom autor koji pikira na moje glavno-uredničko mjesto, Marcello Rosanda, moderna verzija Kima Philbya.
U tom proširenom trijumviratu oblikuje se više po osobnim sklonostima i preferencijama, nego što je to nametnuto autoritetom i snagom glavno-uredničke funkcije, dnevna uređivačka politika Glasa Istre koja je minimalno naslonjena na želje vlasnika, a maksimalno otvorena prema svim konstruktivnim i i modernim opcijama. Svađamo se mi oko hotela na Lungomareu, jedni vide što žele vidjeti, drugi čuju samo ono što im odgovara, jedni su za kapital, ja recimo, drugi više za rad, Žižo recimo. Tražimo srednji put. Nekad ga nađemo, a nekad ga nećemo naći, i gotovo. Mi smo, svi skupa na okupu, disfunkcionalna obitelj u kojoj nikad nema potpune sloge, još manje svjetonazorskih podudarnosti, ali postoji neko zajedništvo i stremljenje k boljem društvu, udaljenom od NDH kao najvećoj prevari i sramoti u povijesti Hrvata, a bliskom svim manjinama koje će se prigrliti unatoč njihovim često (pre)nametljivim aktivnostima u borbi za prava koja im se možda jamče, ali im se istodobno perfidno uskraćuju.
I zato shvatimo: ustaša je ustaša, i tu popusta nema, a homić je čovjek, nije grijeh Božji, nego individua poput nas i rezultat igre prirode koja bez obzira na ljudske slabosti, pakosti i zlobe, stvara svoju čaroliju, ljepotu i različitost.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
