Glasgowski skup o klimatskim promjenama COP29 kojem smo svjedočili protekla dva tjedna prateći domaće i svjetske medije pomalo je podsjećao na Olimpijske igre. Na njemu se, doduše, nisu dijelile kolajne, nego obećanja; favoriti, odnosno najveći zagađivači poput SAD-a i Kine postigli su dogovor u sudačkoj završnici, dok su se mali trudili da postanu veliki i prepoznatljivi na globalnoj političko-ekološkoj sceni.

Mnogo je primjera koji potvrđuju nesporazume o tome kako spriječiti zagađenje. Indija kao najveći proizvođač ugljena na svijetu kaže da može pristati na smanjenje proizvodnje i ograničenja u ispuštanju CO2 plinova tek 2070. godine umjesto 2050. godine, dok mala Hrvatska najavljuje prenamjenu svoje jedine ugljene termoelektrane do 2035. godine, iako je njezin prinos u potrošnji električne energije i zagađivanju posve minimalan. Hrvatska troši 0,5 posto električne energije cijele Europske unije, snažne industrije koja zagađuje okoliš nema, i jasno je da se u tom smislu vodi politika 'važno je sudjelovati'.

Doduše, najavljeno gašenje TE Plomin na ugljen dobra je vijest za Istarsku županiju koja na taj način ostaje bez jednog od svojih najvećih zagađivača okoliša. I zanimljiv je pokazatelj činjenice da je ekologija važan dio političke igre. Bez obzira na brojne prosvjede zelenih protiv karboniziranog Plomina, elektrana će promijeniti energent kad to odluči izvršna vlast.

Globalni dogovor o smanjenju sječe šuma koji su potpisale Kina, Brazil, Rusija, Kanada, Indonezija i DR Kongo kao zemlje koje to najviše čine, pokazuje koliko je zaštita planete i smanjenje zagađivanje stvar velikih, a koliko malih zemalja. Države poput njih – kojima svakako treba pridodati Sjedinjene Američke Države – odlučuju o sudbini svih zemalja na planeti. Hrvatska se može obavezati na svoj skromni doprinos u tome, premijer Andrej Plenković to je i učinio obećanjem sadnje još milijun stabala, ali jasno je kakva je "olimpijada" politika zaštite okoliša.

Utjecaj klimatskih promjena važan je, doduše, i za velike i za male, ali teško je vjerovati da su veliki zabrinuti za male otoke – ili Istarski poluotok - razasute širom svijeta kojima će more toliko porasti da se na njima više neće moći živjeti. Za hrvatsko priobalje i njegove stanovnike nije isto hoće li globalno zatopljenje porasti za 1,5 ili za četiri stupnja, jer se razina visine mora može povisiti i za 40 centimetara i za devet metara. Ali oni o tome ne odlučuju.

Ipak, pripreme za klimatske promjene, edukacija djece koja će tada živjeti i priprema za održivi način življenja ono je što se već danas može učiniti. Stoga je bilo važno aktivno sudjelovati u izradi i potpisivanju klimatskog sporazuma iz Glasgowa i pokazati da Hrvatska misli na svoje sutra zajedno s ekološki osvještenim dijelom planete.

Povezane vijesti

• Bez panike, nismo Englezi!
• Euro za potkusurivanje
• IDS - protreseno, ali ne promiješano!