Helena Mostarkić Gobbo
Tek što smo kao društvo počeli probavljati već lagano sažvakane etikete poput antivaksera, stigla je još jedna novotvorina – antimasker. Ali, da bi čovjek uopće počeo pripadati skupini čiji naziv počinje prefiksom "anti", pitanje je kako bi glasila glavna imenica kojoj se kasnije nadodaju protivnici?
Antivakserima su oportuni vakseri, a antimaskerima maskeri?! Te riječi zvuče u najmanju ruku poput kakvih novopečenih zanimanja. Za početak, biti vakser značilo bi da netko jedva čeka primiti kakvo cjepivo. Antivakser, pak, protivi se bilo kakvim cjepivima. Ali, koliko god smo bombardirani tom terminologijom, čini se da je i jednih i drugih u realnosti zapravo vrlo malo. Istina o vakserima i antivakserima krije se u debeloj zlatnoj sredini, iako živimo u vremenima koja zahtijevaju čisti dualizam po pitanju svega, pa tako i aktualnog cjepiva.
To se maski tiče, preporuku njezina nošenja u Hrvatskoj su mnogi uzeli kao jedanaestu zapovijed. Iako riječ masker može u svojoj srži sadržavati asocijaciju koja seže do granica seksualne, patološke ili neke druge naravi, postoje li zaista ljudi koji vole nositi zaštitne maske u tolikoj mjeri da to čine s velikim zadovoljstvom, čak i ponosom i likovanjem, smatrajući se tada ispravnijima od drugih?
Neka istraživanja pokazala su da maske zapravo mogu biti štetne, pa i opasne po zdravlje, da otežavaju disanje, ne osiguravajući tako mozgu dovoljnu količinu kisika koja mu je potrebna za normalno funkcioniranje. Posebno je to izraženo kod djece. Djeca postavljaju pitanja o maskama, one ih guše, a ipak su s njima prisiljena živjeti ovaj uvjerljivo najneobičniji dio djetinjstva koji traje već osamnaest mjeseci.
Maske u školama, tim nepobitno najvažnijim ustanovama za djecu i mlade, u kojima se odgojem i obrazovanjem priprema za samostalan život i rad, sakrivaju jedan od najvažnijih aspekata ljudskog života, koji upravlja našim djelovanjem, a to su emocije.
Hoće li, stavljajući sa strane važni zdravstveni faktor o kojemu se itekako još treba govoriti i raspravljati, maske biti samo manipulativni komad tkanine preko koje će djeca od najranije dobi (p)ostati zakinuta za prepoznavanje ekspresija lica koja odražavaju tuđa emotivna i psihička stanja ili će u narednih nekoliko tjedana, mjeseci, pa možda i godina, otupjeti (i) po tom pitanju?