Danas SDP, stranka kojoj je najmanje deset saborskih zastupnika pobjeglo u suprotni politički tabor, brine jer u doba pandemije nema nedjeljnog šopinga, a ima mise. Da je obratno HDZ bi se javio da nije u redu što je svećenicima zabranjen rad nedjeljom
Da licemjerju hrvatske politike kraja nema, pokazuje i aktualna, posve prigodna rasprava o radu trgovina nedjeljom koja se razbuktala upravo prije prvosvibanjskog praznika rada i radnika. Odluke Nacionalnog kriznog stožera koji pod nadzorom drži pandemiju koronavirusa - da se nedjeljom zabrani ionako ograničeni rad trgovina, ali da se dopusti bogoslužje po crkvama gdje se to, stoljećima, upražnjava nedjeljom - digla je na zadnje noge sve one koji smatraju da radnike treba iskoristiti u punom maksimumu, „i petkom i svetkom”, i da građani i dalje moraju iznimno uživati u komociji nedjeljnog šopinga bez obzira na to što se korona krizi ne vidi kraj
Sve u ime izbora
Istodobno, nedjeljne crkvene aktivnosti jednostrano su prikazane kao znak popuštanja crkvi, prije svega Kaptolu, a sve u ime predstojećih parlamentarnih izbora koji bi, dopusti li epidemiološka struka, mogli biti već u srpnju. Iz te jednostavne, ali na brzinu napravljene računice izvodi se zaključak da je krizni stožer, kako bi poboljšao šanse HDZ-a na izborima, zatvorio trgovine nedjeljom i umilio se konzervativcima i crkvenim velikodostojnicima - pa se na tu temu rone zabrinute krokodilske suze nad poslovnim uspjesima vlasnika trgovačkih lanaca.
U tom licemjernom poslu prednjači SDP koji na taj način pokazuje u kojoj je mjeri stranka ljevice i radništva. SDP-ovi lideri, zaslijepljeni izbornim proračunima i rejtingom koji je i njima i njihovim patuljastim partnerima počeo padati (SDP je na 23 posto, HSS na 1,1 posto pokazuje najnoviji Crobarometar) kao da unaprijed traže ispriku za neuspjeh ne pokazujući zanimanje za biračko tijelo koje bi ih trebalo izabrati u parlament.
Naime, što ako blagajnica hoće ići u crkvu nedjeljom? Zašto dio zaposlenih u privatnim kompanijama, trgovinama i trgovačkim lancima koji su, većinom, u stranom vlasništvu obavezno mora raditi nedjeljom za skromne, uglavnom minimalne plaće kako bi se profit izdašnije odlijevao na račune vlasnika? Zašto SDP, vodeća stranka ljevice, traži da se obavezno radi nedjeljom i u doba pandemije čiji su istinski heroji upravo radnici u trgovinama i uslužnim djelatnostima koji često u prekarnim uvjetima rada održavaju državu na životu?
Odgovor nije teško naći - SDP je liberalna, kvazi lijeva stranka koja spada u politički centar sa slabo definiranim i nemušto postavljenim društvenim ciljevima. Rad nedjeljom je tema iznad izbornih procjena i stranačkih perspektiva. To je mjera koja pokazuje brine li određena politička opcija, stranka ili pokret, za radnike i njihove obitelji, za činjenicu da i oni žele nedjeljni ručak, izlet, druženje cijele obitelji kad nema škole, ni virtualne ni one prave.
Veće satnice i porezi
Rad nedjeljom je i gospodarska tema u kojoj će ministarstva odrediti da se raditi može za znatno veće nadnice, ali i povećane poreze. Trgovci koji žele tržiti nedjeljom i blagdanom jednostavno se mogu za te dane dodatno oporezivati, jer je fiskalizacija računa odavno u funkciji. U nekim su zemljama Europske unije i proizvodi koje kupujemo nedjeljom skuplji nego radnim danom. Svatko će od poslodavaca, da ne kažemo kapitalista, vidjeti koliko mu se to isplati te će se pokazati zašto u matičnim državama trgovačkih lanaca nedjeljom nema trgovine, dok bi je u Hrvatskoj trebalo biti kako bi profit bio što veći.
Politička nadmudrivanja u takvom obračunu oko rada nedjeljom ne bi bila potrebna, iako je dobro da je SDP, usred krize i prije izbora, pokazao svu svoju brigu za vlastito biračko tijelo. Socijaldemokrati su pokazali koliko su im izborne glavobolje snažnije i koliko ih za radnička prava boli glava.
Napokon, odluka zdravstvenog stožera nije promjena zakonskih propisa jer niti je Vlada predložila, a niti je Hrvatski sabor izglasao neki novi zakon o radnom vremenu trgovina. Stari zakon ukinuo je Ustavni sud, a prikazivati odluku zdravstvenih vlasti kao promjenu propisa ili predizbornu urotu čisti je igrokaz.
U „novoj normalnosti”, kako se već zove društvo sutrašnjice, neće se živjeti kao jučer. Mogu autobusi dobiti drugi vozni red, kafići posluživati dva gosta po stolu i trgovine raditi u ograničenim okvirima i kada im se to isplati, ali ne možemo očekivati da će sve biti isto kao prije.
Jedino što će ostati jednako, u to nema sumnje, političko je licemjerje i prijevara birača „na veliko”. Danas SDP, stranka kojoj je najmanje deset saborskih zastupnika pobjeglo u suprotni politički tabor, brine jer u doba pandemije nema nedjeljnog šopinga, a ima mise. Da je obratno HDZ bi se javio kako nije u redu da je svećenicima zabranjen rad nedjeljom.
Kada bi „nova normala” značila prelazak na normalnu politiku i elementarno političko poštenje onda bi mogli reći da je korona kriza donijela i nešto pozitivno, bez obzira na to što na virus treba ostati negativan.