Najgore je kad netko ne želi čuti ono što sluša. To stvara pomutnju, zbrku. Rađa sumnju. Pojavljuje se netrpeljivost. I već smo opasan korak prema neprijateljstvu. Do otvorenog ili prikrivenog sukoba tada nedostaje samo malo, možda pogrešna riječ i nesvjesno izrečena uvreda, i eto problema. Ozbiljnog problema. Upravo tako, krivo, sumnjičavo, netrpeljivo, kao da ne razumiju realnost u kojoj živimo, i k tome nezgrapno te pomalo ksenofobno, postavio se dio gradske, pulske oporbe prema gradnji Islamskog kulturnog centra (IKC). Islamska zajednica, kao jedna od brojnijih i organiziranijih, poželjela je, sa svim pravima ovog svijeta, izgraditi kompleks u kojem će njeni vjernici prakticirati svoj odnos s Bogom.

Umjesto da u eter odašilju poruke mira i suživota, dio pulskih oporbenjaka čitavu je stvar bespotrebno i jeftino ispolitizirao. Forsirajući netrpeljivost i osobnu povrijeđenost činjenicom da „oni nisu znali za tu gradnju“, ponašaju se infantilno, kao mala djeca koja gunđaju kad im nešto nije po volji. Što je još gore, pokazali su da ne prepoznaju civilizacijsku veličinu čitavog projekta. U svojem politiziranju krenuli su krivim smjerom, slijepom ulicom razmišljanja u kojem dominiraju pogrešno postavljene teze, pobrkani prioriteti i otvaranje sumnje u nekakvu netransparentnost.

Što se, ustvari, događa oko IKC-a? Suštinski - ništa spektakularno, ništa neprihvatljivo i ništa nepodnošljivo.

U modernom, pravednom i tolerantnom društvu poput istarskog, u regiji u kojoj je svim vjernicima zajamčena multikonfesionalnost, zadnji na listi problema može biti gradnja Islamskog kulturnog centra. Mi smo očito društvo u kojem i kad nema problema, problem treba izmisliti. Odjednom se, naime, i to potpuno bespotrebno, dio politike i javnosti toliko zajapurio oko IKC-a da su im obrazi pocrvenjeli od ljutnje, a kapilare u očima popucale od visokog tlaka.

Džamija?! Minaret?! Mujezin?! Bučna molitva?! Zamotane žene?! Opasni bradati muškarci?! Ma dajte ljudi! Prvo i ključno: ne gradi se džamija, nema ni minareta, pa tako nema ni mujezina. Iako, osobno, u tome ne vidim ništa lošeg. Ali, toga nema. Graditi se može, ponovimo, Islamski kulturni centar. Ni prvi, ni zadnji, samo jedan u nizu već postojećih u Hrvatskoj. Gradit će se na prikladnoj lokaciji i isključivo kao kompenzacija za neprimjeren, neadekvatan i već desetljećima postojeći prostor Islamske zajednice u središtu Pule. Samo se gradi moderniji i veći centar sa sadržajima koji će među ostalim obogatiti kulturni identitet grada. O tome su, uostalom, svoja pozitivna mišljenja dali brojni ovdašnji intelektualci. E sad, uskratiti jednoj manjini pravo koje imaju sve druge bilo bi pogrešno i diskriminatorski. Islamskoj zajednici bi se uskraćivanjem poslala kriva poruka, bila bi tabuizirana, ispalo bi da je većinsko kršćansko društvo osuđuje na (polu)izolaciju, potjeralo bi je na opasne margine, a vjernicima pokazalo da ista pravila o prakticiranju vjere ne vrijede za svih isto.

No istoj toj Islamskoj zajednici, koja je teren za gradnju IKC-a kupila od privatnih osoba i koja će ga financirati iz svojeg proračuna i sa sredstvima koja će sama prikupljati, bez financijske intervencije Grada, Županije i države, nitko ne može zabraniti, onemogućiti ni blokirati gradnju Islamskog kulturnog centra. Razlog? Za tako nešto naprosto nema zakonske osnove.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast