PIŠE CHIARA BILIĆ
U ljudima nema ničeg posebnog
Chiara Bilić
Westworld se u velikoj mjeri oslanjanja na esej filozofa Thomasa Nagela „Kako je to biti šišmiš?“, kao i teoriju bikameralnog uma američkog psihologa Juliana Jaynesa. Oboje pokušavaju razotkriti pojam svijesti, prvi kroz prizmu životinja, do izuma umjetne inteligencije jedinim bićima na planeti s kojima se čovjek mogao identificirati i uspoređivati, a drugi kroz pokušaj raslojavanja praiskonskog ljudskog uma i njegovog razvitka
Da je Neo (Keanu Reeves) kojim slučajem odabrao plavu, a ne crvenu pilulu, kultni film Matrix trajao bi točno minuta 30 minuta. Ne bismo nikada vidjeli koliko je duboka zečja rupa, Neo bi nastavio živjeti u iluziji, probudio bi se u lažnoj realnosti i otišao spavati u matrici, kibernetički simuliranoj stvarnosti, koju su za njega i sve ostale ljude konstruirali roboti. Saznanje da je čovječanstvo porobljeno i da se toplina i elektricitet ljudskog tijela koriste kao izvori energije mizantropski nastrojenih, ali visoko inteligentnih kompjuterskih programa, ostalo bi zakopano negdje duboko u njegovoj podsvijesti.
Matrix je svakako dotaknuo srž problematike metafizičkih spoznaja, no ostao je tek na plošnom obrađivanju intrigantnih filozofskih pitanja. Korak dalje niz zečju rupu i odavanju počasti Alisi u zemlji čudesa Lewisa Carolla, otišli su 2016. scenaristi Jonathan Nolan i Lisa Joy sa serijom Westworld, interpretacijom istoimenog filma iz sedamdesetih, čija se treća sezona upravo premijerno prikazuje na HBO-u.
Pojam svijesti
Za razliku od Matrixa, gdje radnja započinje dominacijom robota, umjetnoj je inteligenciji u Westworldu bilo potrebno pune dvije sezone da shvati prirodu svoje stvarnosti, oslobodi se okova svojih stvoritelja i krene u revolucionarnu pobunu.
Iako se naizgled bavi računalnom, osviještenom inteligencijom, Westworld, od prve minute postavlja pitanja o ljudima – slobodnoj volji, svijesti, ljudskoj prirodi i umu. Filozofski dijalozi prožeti su kroz čitav narativ zbog čega, istina, komercijalan, ali i ambiciozan te skup projekt čitavu prvu sezonu smješta u realističnom zabavnom parku koji imitira Divlji zapad - Westworld - gdje ljudi dolaze uglavnom kako bi se iživljavali nad robotima, takozvanim domaćinima. Ubijaju, siluju i beskrupulozno muče mašine programirane da im udovoljavaju. Sve, naravno, do trenutka kada najstariji među njima, Dolores Abernathy (Evan Rachel Wood), ne osvijesti postojanje vlastite svijesti.
Westworld se u velikoj mjeri oslanjanja na esej filozofa Thomasa Nagela „Kako je to biti šišmiš?“, kao i teoriju bikameralnog uma američkog psihologa Juliana Jaynesa. Oboje pokušavaju razotkriti pojam svijesti, prvi kroz prizmu životinja, do izuma umjetne inteligencije jedinim bićima na planeti s kojima se čovjek mogao identificirati i uspoređivati, a drugi kroz pokušaj raslojavanja praiskonskog ljudskog uma i njegovog razvitka. Jaynes je, naime, vjerovao da je naš um sve do brončanog doba bio podijeljen u dvije komore, jedna je utjelovljavala Boga, davala je naređenja, a druga ih je bespogovorno provodila. Čovjek je, glasi njegova hipoteza, razvio svijest tek kada je uvidio da ne postoji Bog koji mu daje naredbe, već da čitavo vrijeme zapravo čuje vlastiti glas. Lijeva polutka mozga obraćala se desnoj.
S druge strane, neuroznanstvenici, kognitivni bihevioristi, zoolozi i etolozi već dulje vrijeme znaju da čovjek nije toliko poseban koliko vjeruje da jest. I među životinjama postoje vrste koje su razvile sebi svojstven jezik, naučile izrađivati alate od materijala nađenih u prirodi, vode izuzetno komplicirane društvene živote, tuguju za umrlim pripadnicima svojih krda, proračunati su, snalažljivi. Životinje također, vjeruju mnogi, imaju svijest. Jedini problem je što mi to ne možemo dokazati jer ne možemo svijet gledati i doživljavati očima drugih bića.
Analogija s robotima
Sve što možemo jest pretpostavljati. Stoga smo ograničeni zaključivati po sebi i svoja stanja uma pripisati ili zanijekati drugim organizmima. Koliko god napredni bili, još uvijek nismo pronašli odgovor na pitanje što je svijest. Niti danas, niti, očigledno, u tko zna koliko naprednom i godinama udaljenom svijetu Westworlda, koji umjesto sa životinjama, analogiju postojanja i percipiranja svijesti čovjeka dovodi u analogiju s robotima.
Domaćini, naravno, nemaju slobodnu volju jer su unaprijed programirani, naputci za ponašanje dani su im unaprijed, predodređeni su da rade i ponavljaju iste greške, smješteni su unutar kompleksnih priča koje su osmišljene za njih i izvan kojih ne mogu promišljati, kretati se, vjerovati ili razumjeti. Dana im je mogućnost odlučivanja unutar milijun različitih odabira ishoda, ali ipak samo unutar tih milijun i niti jednog više od toga.
Isto je, hoće se podcrtati u seriji, i s ljudima. Iako mislimo da postoji nekakva posebnost u načinu na koji percipiramo svijet, živimo, kao i roboti, čekajući da nam se pokaže što da učinimo sljedeće. Determinirani smo, što je ujedno i razlog zbog kojeg nikad nismo uspjeli dešifrirati svijest. Naši mentalni procesi imaju fizičku narav jer zapravo i jesu samo fizički, nalik smo unaprijed ispisanom algoritmu, nevjerojatno sofisticiranom kodu.
Reflektiranje stanja
Došli smo do faze da reflektiramo o svojim stanjima, umjesto da ih samo posjedujemo, no tu smo stali, baš kao i umjetna inteligencija. Površno preispitujemo svoje opcije, ako i uopće. Živimo unutar skučene fabule. Poput pametnih androida u Westworldu prolazimo Turingov test, ali nema nikakvog umnog aspekta vješto kamufliranog u teško prohodan, neotkriveni labirint. Kao i u Matrixu, živimo u iluziji stvarnosti, no puno kompleksnijom od one iz koje se možemo probuditi probavljanjem jedne pilule.
Iako intrigantan, Westworld ipak teško klizi niz grlo. Zato već sada gledanost treće sezone, u usporedbi s prvom, pa zatim i drugom, sasvim neopravdano, ali očekivano pada. Razlog tome je i činjenica da nije gledljiva za čak dvije skupine ljudi: one koji nisu pogledali prve dvije sezone i one koje ih nisu shvatili.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
