Službeni naziv Rovinja je Grad Rovinj-Rovigno. Na novoizgrađenom Maistrinom hotelu Grand Park postavljen je natpis s tek hrvatskim nazivom Grand Hotel Park-Rovinj. Na jednak način naziv nove ACI-jeve marine je ACI Marina-Rovinj. Mislim, možda su turistički djelatnici odabrali jednojezični naziv da ne bi slučajno zbunili goste u smislu "gdje smo mi došli, u Rovinj ili u Rovigno?"

S dvojnim nazivom mogli bi nautičari i vozači zbuniti navigacijski sustav pa... bolje ne pretjerat. Nedavno sam imao priliku pratiti vrlo lijepo izlaganje učenika rovinjske srednje škole koji su obavili iscrpno istraživanje o nastanku i gašenju željezničke pruge Rovinj-Kanfanar. Tokom izlaganja u MMC-u služili su je talijanskim i hrvatskim jezikom i nisam primijetio da su zbunjeni, mladići su savršeno dvojezični pa se valja zahvaliti nastavnicima koji to njeguju. Zaključujem da imamo dva grada: jedan u kojemu se živi i drugi kojeg se prodaje. Gost koji stiže u Rovinj ne mora znati gdje je došao, bitno je da podmiri račun. Početkom proljeća na trgu Maršala Tita prošao sam pored dva talijanska turista koji su promatrali lijepi toranj sa satom na kojemu je uzidan krilati lav. Gospođa je bila zbunjena pa je mužu rekla: "Gledaj, čudno, jedan venecijanski lav!?"

Cijeli sam svoj životni vijek proveo u zajednici u kojoj se dva kulturna kruga, talijanski i hrvatski svakodnevno ukrštavaju i prožimaju. Osobno držim do dvojnog naziva rodnog grada: čim jedan nestane, nestane i dio mene, ode pola tijela i duše. Vizualna dvojezičnost je jako bitna, a ona iziskuje minimalni trošak: umjesto šest slova utisneš preostalih sedam slova, jednom oblikovani kalup služi ti za vječnost. Uporaba talijanskog jezika je u opadanju, a ono što me tišti je da je stari istroromanski dijalekt (star 2.000 godina, a naziv grada je Ruveigno) u fazi izumiranja. Istinska, neponovljiva duša Rovinja utisnuta je u tom dvojezičnom nazivu. Kad iz sobe Grand Parka gost promatra siluetu starogradske jezgre dvojezični natpis na ulazu hotela može mu samo pomoći da bolje shvati gdje je došao, da ne bi pomislio da je netko iz osobnog hira otišao u Veneciju i kupio kamenog krilatog lava s namjerom uljepšavanja turističkog ugođaja.

Jednom sam s pokojnim dugogodišnjim predsjednikom rovinjskog općinskog suda Dinkom Mazzijem razgovarao o odredbama rovinjskog statuta koje su se, jučer kao i danas, odnosile na primjenu dvojezičnosti u javnom životu zajednice. Objasnio mi je, kratko i jasno, da je konkretna, djelatna komunikacija u dva jezika pitanje dobre volje, a ne zakona. Sankcije ne mogu ništa ako ne prorade politika i kultura. Mislim da se radi o razumnom razmišljanju koji odolijeva zubu vremena bez obzira na političke promjene. Gospodin Mazzi, Hrvat porijeklom iz Dalmacije, je autor vrlo korisnog hrvatsko- talijanskog rječnika pravnih termina koji dan danas služi svrsi.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo