Hrvatska vanjska politika u značajnoj je dvojbi koja tišti i sve druge države Europske unije. Naime, na gotovo pa ultimativni zahtjev ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog, neke su zemlje Unije ukinule ili značajno ograničile ulazak državljana Ruske Federacije na svoj teritorij - iako nije riječ o osobama koje su na popisu sankcija. Druge pak zemlje oklijevaju oko toga, dok treće ne žele prihvatiti upute iz Kijeva iz nekoliko razloga.

Prvi je taj što su suverene i ne primaju savjete nego provode politiku vlastitih interesa, a drugi je što bi izolacija svih državljana Ruske Federacije - etničkih Rusa, krimskih Tatara, sibirskih Nemeka ili bilo koje druge narodnosti sa crvenim ruskim pasošem - zapravo značilo segregaciju cijelog jednog velikog naroda i desetina narodnosti koje tamo žive. A nisu svi Rusi Putin - baš kao što ni svi Nijemci u doba Trećeg reicha nisu bili Hitler - i posvemašnja zabrana ulaska u EU ili samo u prostor Schengena pokazala bi da u slobodni svijet ne mogu doputovati ni oni kojima postojeći moskovski režim doslovno radi o glavi.

Zanimljivo je da ni Sjedinjene Američke Države, glavni ratni sponzor Ukrajine, nisu uvele zabranu putovanja za sve ruske državljane u svoje "carstvo slobode". To nije učinila ni Velika Britanija, ali jesu Estonija, Latvija, Litva i Češka, države koje su osjetile rusku čizmu više od pedeset godina u drugoj polovici 20. stoljeća. Finska i Poljska ograničit će broj izdavanja viza vlasnicima ruskih putovnica, Danska o tome razmišlja, dok Njemačka ima normalniji pristup i tvrdi kako se ne može svima zabraniti dolazak u Europsku uniju.

Italija, Španjolska i Grčka nisu su za takvu zabranu - vjerojatno zbog turizma - ali i zbog davanja šanse protivnicima Vladimira Putina da izbjegnu nevolje koje ih mogu snaći.

A Hrvatska? Ministarstvo vanjskih i europskih poslova na Zrinjevcu o tome nema nikakvo mišljenje, što nije neobično jer tamo o ničemu ne odlučuju. O takvom potezu trebali bi se dogovoriti sukreatori vanjske politike - premijer i predsjednik Republike.

Premijer obično sluša Berlin, dok predsjednik sluša svoje unutarnje glasove, no teško je zamisliti, poslije njegovih izjava na ruske teme, da bi pristao na segregaciju svih građana Ruske Federacije.

Važan je i podatak, objavljen ovih dana, da je Hrvatsku ove godine posjetilo 50.000 ruskih turista i poslovnih ljudi, te da smo ugostili 20.000 ukrajinskih izbjeglica.

Napokon, zabranimo li Ruse u pojavnom obliku, što je slijedeće? Promjena školske lektire izbacivanjem Dostojevskog i Tolstoja, ukidanje učenja ruskog jezika u školama, rušenje spomenika Jurju Gagarinu u Zagrebu i borcima Crvene armije u Slavoniji? Ili oduzimanje nekretnina ruskim građanima - i po Istri bi se toga dosta pronašlo?

Hrvatska treba slijediti one države koje ne paničare i ne miješaju kruške i jabuke. Berlin i Washington, a ne Rigu i Prag. Napokon, rat će završiti i teže će biti izgrađivati nove odnose ako se bez većeg razloga danas spale svi mostovi koje su povezivali narode. Ne političare, nego obične ljude.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima