Teško je odmaći negativi, ima je svuda oko nas. I tamo gdje bi trebala prirodno prevladavati radost i zdrava igra, kao recimo u sportu. Ili tamo gdje bi logično bilo poticati na širenje znanja, ali i pristupe pozitive u odrastanju, kao u prosvjeti.

Danas se čini da je mnogima sve važnije od načina na koji im se djeca školuju i razvijaju za daljnje životne etape. Kao da će jedan ugovor riješiti životne priče. Kao da će petica pokriti sve minuse procesa sazrijevanja. I kao da je danas najvažnije isticati kako nešto ne valja i tako privlačiti pažnju. Moglo bi se možda pozitivnim pristupima afirmirati "dobro", pa i tako, u prihvatljivijoj atmosferi odati "ne-dobro"? Nekad se moglo, kazali bi neki, danas teško ide.

Negativna energija ne samo da prevladava, ona je, što je pogubnije, postala alat nametanja nekog ili nečeg i posljedično kriterij utjecaja. I primjer mlađima koji, u pravilu, slijede starije. Tko zna kada će društvo znati, i uspjeti, pozabaviti se posljedicama takvih demotivirajućih pristupa.

Negdje u prvoj polovici 1980-tih godina sjećam se susreta s čovjekom kojeg sam do tad znao kao člana povijesne Istre 1961./62. Tomo Mikulandra, prisjetih se u srijedu, kada su mi dojavili da je preminuo, nije mi u brojnim razgovorima pričao o tom povijesnom uspjehu. S odmakom vremena, bolje ga upoznavši, razumio sam zašto. Volio je tu generaciju i ponosan je bio na njen uspjeh, ali nije bio od onih koji će stalno podsjećati na prošle ere da bi sebe i svoje veličao u svakodnevici. U tom našem prvom razgovoru, na terasi kultne gostione podno sjevera, stajao je blizu ograde i promatrao trening Istre. Klasična mu poza, s cigaretom u ruci, besprijekorno odjeven. Zapravo se ne sjećam da sam ga ikad viđao bez odjela i kravate.

- Bog Roberto, mogu li te nešto upitati, iznenada mi se obratio taj markantni čovjek, vidim da pišeš za novine. Je li moguće, molim te, nešto napisati o učenicima Monte Zaro škole koji su na prvenstvu Hrvatske postali prvaci? Zaslužili su neku notu u novinama, bit će im drago.

Razgovor se odužio i u jednom trenutku htio sam pitati za njegovu aktivnu karijeru.

- Ma pustimo to. Ova su djeca baš talentirana, treba ih podržati, bit će zanimljivih igrača za našu Istru.

Bio je pun topline za "njegove učenike", zborio o uspjehu i njihovoj razigranosti, te mi je taj pristup postao okvir svih daljnjih mu ponašanja i razgovora. Tek ću poslije doznati da je došao iz Šibenika, valjda i zato što nije imao karakteristični dalmatinski akcent, nego je pričao tečnim književnim jezikom. Gledajući kroz leće sjećanja, slično je bilo i s još jednim nogometnim prosvjetarom, ravnateljem Gimnazije Antom Kusićem. Imoćanin, ali dok se ne bi opustio u svom društvu, teško bi u govoru prepoznali zavičajnu liniju. Kusić je isto bio pravi gospodin. Hajduk je bio nešto iznad, ali bio je i navijač Istre. U prvoj polovici 1980-tih i predsjednik kluba.

Mikulandra, učitelj povijesti i geografije te osam godina i ravnatelj OŠ Monte Zaro, godinama je bio i član Uprave Istre, a sredinom 1980-tih u jednom mandatu i predsjednik. Bila su to teška vremena nakon što se posljednji put palo iz druge lige, 1980. godine. Republička liga, nacionalna ili regionalna, (p)ostala je plafon ambicije. Reče tada Mikulandra, dok su mnogi samo kritizirali.

- Svatko na svoj način treba širiti pozitivu. Ljudi vole nogomet, djeca hrle u klub, tko god može i hoće dati doprinos rastu kluba, treba mu omogućiti da dođe.

Priča o Mikulandri. Pozitiva i gospoština. Kad sam Eliju Premateu, njegovom suigraču 1960-tih, rekao da je umro, bio je zatečen.

- Baš sam ga mislio zvati jer se neko vrijeme nismo vidjeli. Manje odem do markata na Verudi, stisnule su kronične boljke, tamo smo se prije viđali. Tomo je bio vrlo dobar stoper, visok i odlično je igrao glavom. Nije mu bio poznat nikakav agresivan pristup, ni na terenu, a pogotovo ne izvan njega. Bilo je logično da će završiti škole, jer je bio vrlo inteligentan i gospodin, intelektualac. Uh, baš mi je žao.

Mikulandra je došao iz Šibenika sredinom 1950-tih i igrao je za Pulu, kod Tončija Blaškovića, prije fuzije s Uljanikom 1961. godine, za rođenje Istre. Kao jedan od najboljih u Puli, zajedno s Valenčićem, Čolićem, Ibriksom, Stojanovićem, postao je dio Istre, do 1964. godine. Precizni kroničar toga doba, Anton Percan, zabilježio je 56 natjecateljskih mu nastupa za ondašnje plave. Ulaz u drugu ligu je vrhunac te priče. Završivši Pedagošku akademiju Mikulandra se posvetio obrazovanju.

- Bio mi je učitelj povijesti i zbog njegova načina predavanja zavolio sam taj predmet. Kao mnogi, kazao je Vladimir Raste, podsjećajući da je Mikulandra neko vrijeme igrao i u napadu. Vrlo korektan i kvalitetan čovjek, sjajan pedagog. Kad bi reagirao na "žamore" u učionici i dekoncentraciju nekih, samo bi dobacio mali komadić krede i istom linijom glasa poručio "molim tamo malo više pažnje".
Nogomet je bio ljubav, znao je prepoznati i talente među djecom. Među njima Bubić, Valić, a jedan od najboljih nogometaša koje je Pula dala, Mirsad Omerhodžić, bio je član "onog Monte Zara, prvaka Hrvatske".

- Baš me rastužila vijest. Mikulandra je bio moj razrednik, predavao mi je zemljopis. Bio je perfektan učitelj, znao te zainteresirati, objašnjavao je gradivo na način da ga jednostavno shvatiš. Blage naravi, čak samozatajan, gospodskih manira. I jako je volio nogomet i Istru, to dobro znam iz prve ruke, stalno je bio na stadionu, rekao je Omerhodžić.

Mirso je imao odličnu profesionalnu i inozemnu karijeru. Kao trener je bio i asistent Miroslavu Blaževiću u BiH reprezentaciji i u Kini. No, škola i njene zgode ostaju dio urednih polica sjećanja i zdrave nostalgičnosti doba adolescencije.

- Vodio nas je na prvenstvu škola. Bio je prije učitelj nego "trener", poticao na igru i radost druženja. Čista pozitiva. To su ljudi koji ti se nametnu znanjem i podrškom. Poveo nas je kao prvu generaciju koja će osvojiti prvenstvo. Odlična ekipa, Grujić, Jovanović, Mazi, Grujevski, Dedukić, Filipović i drugi.

Dvije godine je mlađi Albino Padjen, vjerni navijač pulskog nogometa od kad zna za sebe.

- Od rođenja živim na Verudi, u redu kuća nekadašnje Dobre kapljice. S Tomom sam se puno sretao, pogotovo u mirovini, u šetnji, na tržnici Verude. Nogomet je bio nezaobilazna tema. Baš nedavno mi je kazao "Albino, sada nam je Istra napokon dobra". Bio je odličan igrač, ali i sjajan čovjek. Gospodin nekog drugog vremena.

I tako svi ostali koji su se osvrnuli na njegov put. Niti jedna negativna riječ, samo rečenice koje odaju poštovanje učitelju, sportašu i nadasve osobi. Pitao sam Prematea, valjda je imao neku epizodu nekonvencionalnosti.

- Teško je za Tomu izreći nešto izvan pozitivnog stava. Bio je po prirodi konstruktivan. Mislim da su ga baš zato svi poštivali i rado bili u njegovu društvu. Evo, mogu ti reći, dok smo se još družili na tribinama, znao je najčešće otići na poluvremenu. Kao da nije mogao gledati do kraja, zbog igre ili brige da će se izgubiti.

Posvećen obitelji, supruzi Meliti, kćerki Branki, koja je išla istim putem prosvjete, a posebno ponosan na unuku Leu i njen impresivan akademski razvoj. Samozatajni učitelj neće nam zamjeriti što smo ga tretirali i kao primjer koji ruši stereotipe o neukosti nogometaša, sirovim ponašanjima i manjku manira aktera najmasovnijeg sporta. Prosvjetni djelatnik koji je živio taj poziv kao misiju odgajanja, u kojoj se čestitost, pravednost i uzajamno pomaganje ne mogu "glumiti". Jer djeca i mladi to odmah prepoznaju. U školi i nogometu.

Lijepo se zato podsjetiti da je Tomislav Mikulandra bio povijesni akter nogometne Pule i građanin koji je dao važne doprinose društvenoj zajednici. Često takvi primjeri prolaze izvan javnog radara, jer su negativne priče zvučnije. I navodno modernijeg pristupa. Još jedna od recikliranih zabluda koje u suvremenosti koče društveni napredak.

Povezane vijesti

• METROPULA: Stari i novi vijek nogometa
• METROPULA: Dekadencija destrukcije
• MetroPula: Učiti se štovati naše, jer, naše je