PIŠE GORDANA ČALIĆ ŠVERKO
Tko se jednom opeče, puše i na hladno
Šok i nevjerica. Prijedlogom smjernica za izradu nove Mreže školskih ustanova, između ostaloga predložena je i racionalizacija te ukidanje postojećih srednjoškolskih ustanova u onim sredinama gdje one nisu optimalne veličine. Prema državnom pedagoškom standardu, matična srednja škola može se ustrojiti s najmanje osam razrednih odjela i 150 učenika, a srednja škola optimalne veličine ima 16 do 20 razrednih odjela, odnosno 400 do 500 učenika. Iznimka su škole koje se nalaze na potpomognutim područjima i brdsko planinskim područjima.
Buzećani su zabrinuti da bi se zbog gubitka brdsko-planinskog statusa koji ih je dosada "štitio" od stroge primjene nekih državnih standarda,moglo dogoditi da njihova Srednja škola više neće imati uvjete za opstanak s obzirom je u gimnazijskom i strukovnim razredima u aktualnoj školskoj godini polazi 133 učenika.
Na stranu to što su angažmanom lokalne zajednice i Grada Buzeta školski prostori u posljednjih desetak godina u potpunosti obnovljeni te opremljeni suvremenom nastavnom opremom. Što je zajedničkim naporima lokalne samouprave i buzetske škole, obavljanje dijela stručne prakse organizirano u Srednjoj tehničkoj školi u Kopru, čime je kroz financijsku podršku buzetskog gradskog proračuna i nekoliko Erasmus projekta, budućim tehničarima za električne strojeve s primijenjenim računalstvom omogućeno da praksu pohađaju u susjednoj državi u suvremeno opremljenim kabinetima koparske škole i time postanu konkurentni svojim vršnjacima na europskom tržištu.
Na stranu i to što maturanti s buzetskom općom gimnazijom uspijevaju upisati zahtjevne tehničke i prirodoslovne fakultete i dobivati prestižne nagrade za izvrsnost. Na stranu i to može li uopće broj učenika biti najvažniji kriterij za opstanak jedne škole. Jer u svemu tome najvažnije je da škole za svaku sredinu znače život, da ih se ne može promatrati samo kroz suhoparnu statistiku i da bi eventualnim zatvaranjem buzetske Srednje škole, mladi Buzećani nakon osnovnoškolskog, srednjoškolsko obrazovanje bili prisiljeni nastaviti u susjednim gradovima, čime se povećava šansa da u njima i ostanu.
Kada je svojevremeno, laniškoj, teritorijalno najvećoj i najsiromašnijoj istarskoj općini, prijetio gubitak status područja posebne državne skrbi i time financijskih povlastica, komentirala sam kako opstanak života na demografski opustošenoj Ćićariji uz granicu sa Slovenijom, u čijih četrnaest naselja živi svega 320 stanovnika, ima svoju cijenu i država je mora platiti želi li ga zadržati. U suprotnom, koja je alternativa? Iseliti i ono malo Ćića koji bi statistički gledano svi stali u nekoliko autobusa i preseliti ih u metropolu? Za Buzet bi doduše trebalo puno više autobusa, no tko zna. Nastavi li se ovakvim tempom zatvaranje javnih ustanova, mogla bi i ovdje s vremenom knjiga spasti na dva slova.
Pogranični Buzet ostao je bez općinskog, pa prekršajnog suda, reducirane su mu javne usluge poput poštanskih, okrnjena prometna povezanost. Izgubio je brdsko-planinski status, a sada mu prijeti opasnost da ostane bez Srednje škole. Moguće je da se radi o probnom balonu i da do toga neće doći, ali tko se jednom opeče, puše i na hladno.
Kada je Sabor krajem prošle godine izglasao novi Zakon o brdsko-planinskim područjima reakcije su bile mlake jer tek je nakon njegova izglasavanja Vlada na prijedlog resornog ministarstva u roku od šezdeset dana, trebala donijeti odluku o obuhvatu brdsko-planinskog područja. Kada ju je donijela, za one koji su ostali bez statusa bilo je kasno reagirati. Zakon je već bio donesen.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
