Priča izgleda ovako: mlada je obitelj odlučila pokrenuti vlastiti biznis, kreditno su se zadužili, pod hipoteku stavili svu imovinu, a starci su im poklonili cjelokupnu i mukotrpno stečenu životnu ušteđevinu zbog koje su se mnogo toga odricali, želeći jednog dana nasljednicima kupiti stan, auto i još da malo ostane… Nasljednici su, međutim, krenuli drugim putem, koliko neizvjesnim toliko i privlačnim. Osmišljen je poslovni plan te je obiteljski novac umjesto u stambene kvadrate preusmjeren u posao. Poslovna ideja je fantastična, ali rizična, obećaje profitabilnost, no postoje i rizici. Kupljena je oprema i zaposleno je, odmah, desetak radnika. Tržište je stabilno, što ne znači da neće postati prevrtljivo.

Vrijeme će pokazati da je kod kadroviranja, jednog od ključnih segmenata koji utječe na kvalitetu poslovanja, postignuta visoka razina dobro pogođenih zaposlenika. Osim kod dvojice koji su na početku djelovali obećavajuće. No samo su prodali priču lažljivicu. U kratkom roku, sa sigurnim ugovorom na neodređeno, pretvorili su se u suštu suprotnost onome zbog čega su dobili stalni posao. Neočekivano su se pokazali demotiviranima, nezainteresiranima, nelojalnima, krajnje neodgovornima i površnima.

Novi Zakon o radu, barem ako je vjerovati vladajućima iz čijih redova dolazi resorni ministar Josip Aladrović, mogao bi zaštiti poslodavce od potencijalnih problema koje bi mogli imati s radnicima koji ne ispunjavaju ciljeve. Uz malo sreće, nove zakonske odredbe primijenile bi se na dvojac iz ove priče, dvojac nesavjesnih neradnika koji se skrivaju iza svete riječi radnika.

U Hrvatskoj osim pozitivne kulture rada kod većine, realno treba reći da postoji i kult nerada kod manjine. U redovima takvih postoji namjera izbjegavanja rada, latentnog hvatanja krivina, kao i kreativnog izmišljanja bolovanja. Njihova je zakletva samima sebi da ih se ne može toliko malo platiti koliko malo oni mogu raditi. Naravno da tako nešto, vidljivo iz aviona, dovodi do pada efikasnosti, ali i poremećaja radnih odnosa među kolegama.

Možda je vrijeme da se shvati kako su poslodavci partneri pravih radnika i neprijatelji pravih neradnika. Nijedan se poslodavac neće iz hira ili gluposti odreći dobrog radnika. Neće to učiniti naprosto zato jer bi sebi nanio štetu, a to mu sigurno nije interes. Valjda smo, nadalje, kao društvo došli do toga da smo u stanju prokazanog neradnika odvojiti od savjesnog radnika. Ako je tako, onda sindikalni vođe moraju prihvatiti da između neradnika i radnika nema solidarnosti, nema lažnog, licemjernog, trulog i nepotrebnog kompromisa prema onima koji ciljano, namjerno i nekolegijalno ne ispunjavaju radne obveze.

Logika je jasna kao bjelina čistih plahti rastegnutih na štriku usred jake bure: ili radiš ili ne radiš. Trećeg nema. Svaki poslodavac koji je u svoj biznis uložio obiteljsku imovinu, znanje, energiju, živce i zdravlje ima pravo zaposliti koga hoće. Ali mora imati i pravo otkazati ugovor na neodređeno svakome tko zbog zajebavanja i zabušavanja više nije u njegovoj poslovnoj viziji ili zbog lijenosti i neodgovornosti ne ispunjava pred njega realno postavljene ciljeve. Tko ne radi, zabušava i zajebava – otkaz!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast