"Nekad čini mi se/Da je propalo sve/Ništa neće da krene/Loše došlo je vrijeme" odzvanjaju s radija preko otvorenog prozora popularni stihovi Petra Graše dok hodamo (polu)praznim gradom. Kao da je život stao, nekada, negdje, preklani, i od tada živimo i gledamo paralelnu stvarnost, kopiju lošeg blockbustera, a svi smo u tim trenutcima sporedni glumci u utrci za Zlatnu malinu.

Možda u ovim trenutcima i ti stihovi gore navedenog šlagera oslikavaju našu sadašnjicu, tu "korona godinu i nešto sitno" bez promjena, gdje se kao legitimno pitanje nameće ono iz još jednog šlagera: "Ima li nade za nas?"

I zaista, proteklih skoro pa 13 mjeseci su u znaku - jednog koraka naprijed, jednog koraka nazad, malo poboljšanja, onda pogoršanje, nikako opustiti se, taman kada se pomisli - krenulo je, odmah se ide korak unazad i tako stalno. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec i tako već - punih 13 mjeseci.

Kao što nas najpopularnija društvena mreža iz dana u dan podsjeća na uspomene iz prošlih godina, tako nas u biti i "podsjeća" da prošle godine praktički nije bilo uspomena. Ravna crta, koja traje i traje i traje. Bili smo kući, nije se smjelo vani. Došlo je ljeto, kao neki prividan pogled u bolje sutra, netko je izašao s više kila iz kućnog zimskog sna, netko s krhkijim živcima, netko nervozniji, ali barem su ljetni mjeseci trebali biti malo lakši. A to je bilo tek prvo poluvrijeme. Utakmica ima i drugo poluvrijeme, produžetke, penale, pa novi niz penala, pa još jedan i još jedan…

I onda su brojke opet počele rasti i bilo je to jedno posve drukčije ljeto. Zatim je zajesenilo i opet sve ispočetka. Za zimu se pretpostavljalo da će biti teška, a sve se čini da će i proljeće biti donekle slično lanjskom. Možda mrvicu bolje.

I, što se u biti, stvarno promijenilo? Sve je (skoro) isto kao lani, osim što smo godinu stariji, živčaniji i, kako bi se reklo ovdje - štufi. Ali štufi na kvadrat, na metar četvorni. I sada je većini čaša poluprazna, ne samo pesimistima.

Najprije su svi jedva čekali cjepivo. Kada se pojavilo, najveće polemike odnosile su se na cijepljenje preko reda, mnogi su jedva čekali da se cijepe, a kada su se pojavile nuspojave i u nekim je zemljama obustavljeno cijepljenje određenim cjepivima - skoro se nitko više nije želio cijepiti. Odnosno, opet se pojavio određeni strah i kod onih koji su jedva čekali cijepljenje.

A bez cijepljenja i cjepiva nema kraja svemu ovome. Dakako, sigurnog cjepiva. Samo da se sve to riješi na najbolji mogući način i da znanost ponovno pobijedi. Sve su epidemije tijekom povijesti nestale upravo zahvaljujući cjepivima, zahvaljujući znanosti, sjetimo se samo otkrića penicilina…Stoga su najveće nade ipak (učinkovita) cjepiva ili da virus sam po sebi nestane, što je, reći će i optimisti, ne samo pesimisti, u ovim trenucima možda ravno čudu.

Koja bi riječ bila suprotna lockdownu? Lockup? Ili (apsolutna) sloboda? Svi recentni neologizmi odnose se na nešto negativno vezano uz ovo zlo. Hoće li se naredni neologizmi odnositi na kraj svega toga?

Spomendan sv. Korone slavi se 14. svibnja. Hoće li se tada slaviti i kraj korone, pandemije? Ne jednoga lijepog dana, nego za manje od dva mjeseca? Sveta Korona bila je mučenica. I onda je došla jedna druga korona i muči sve nas.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast