Piše Robert FRANK
Sve Srbe na vrbe, sve Talijane u jame, a gdje ćemo mi Hrvati?
Srbe nemaš pravo tući ni zbog toga što znaju sudbinu brojnih nestalih u Vukovaru, ne smiješ ih tući zbog tri podignuta prsta, ni zbog parkinga, ni zbog ćirilice, ni zbog Delija, ni zbog uokvirenih Dražinih slika jednim čavlom zabijenih na zid dnevnog boravka kuće smještene u nekoj zabiti ili vukojebini. Srbe, koliko god se s njima ne slagao, nitko u Hrvatskoj ne smije tući
Srbe na vrbe, a Talijane u jame! A gdje ćemo mi, Hrvati? Ne mogu Srbi izduženih vratova visjeti po stablima, ni kosti Talijana trunuti u utrobi zemlje, a da smo mi Hrvati nečeg takvog pošteđeni. Mi ćemo… Hm, hm… Prisjećam se ulaska bestijalnih četnika u okupirani i sa zemljom sravnjeni Vukovar. Bradate spodobe koje s ljudskim rodom nemaju ništa zajedničkog imale su svoj pjesmuljak "Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvaaate!" Ispada da smo mi Srbima poslužili za obrok - samljeveni ćemo u ručak. U meniju nekog četničkog restorana to se nudi kao "marinirani Hrvat". Eto, savršeni krug međusobnih zločina je završen pa naša društva mogu krenuti dalje. Ali mi Hrvati samo do prvog zavoja iza kojeg nas čekaju…? Pogađate? Srbi! Svaki Hrvat mora imati svog Srbina. E sad, pametni su među njima pronašli kumove, prijatelje, suradnike i susjede, dok glupani stalno među Srbima pronalaze neprijatelje i potencijalnu prijetnju. No i Srbi su ljudi, zar ne? Neki su lošiji, neki bolji, neki su toliko pošteni da ti se od toga zaplače, a nekima na prvu vidiš da su lopine.
Balkanski folklor
Kakvog je Srbina prekjučer kasno navečer u Valbandonu vidio Hrvat koji ga je izudarao? Priča je relativno nejasna. Po jednoj, koju je ispripovijedala srpska žrtva, Hrvat, vlasnik restorana, nasrnuo je na Srbina, vlasnika apartmana. Povod – problemi s parkingom. I prigodno ga je počastio, što je dio naše dobre stare tradicije i običaja, pogrdnim psovkama. Barem tako Srbin kaže. Ono, jebat ću ti srpsku mater, mater ti je srpska kurva i slično. Dio je to balkanskog folklora: kad nekoga hoćeš maksimalno uvrijediti – jebeš mu majku! No, te su psovke i dio neprihvatljivog vokabulara koji je nažalost dio naše (ne)kulture komuniciranja. Drugo je pitanje je li taj Hrvat vidio Srbina samo kao Srbina? Ili je prepoznao Srbina kao ratnog neprijatelja? A možda je u njemu pronašao Srbina kao zločestog susjeda? Kao što mu je i Hrvat mogao biti loš susjed, kao što mu je Hrvat mogao uništiti firmu, zdipiti lovu i zbrisati. Što god od toga bilo, jel' zajebao Hrvat Srbina, Srbin Hrvata, Hrvat Hrvata ili Srbin Srbina, taj Srbin iz Valbandona batine nije zaslužio, nije ih smio dobiti, kao što nitko nikoga, osim u ekstremnim situacijama obrane vlastitog života, ne smije napasti.
Ne možeš, čovječe, svoje životne probleme, osobna nezadovoljstva, i netrpeljivosti koje čak u sudjelovanju u Domovinskom ratu mogu imati svoju realnu platformu, rješavati batinanjem Srba. Iako, da, iskreno, mogu shvatiti da mnoge smetaju neke stvari kod Srba. Naravno, smetaju i kod Hrvata: često smo pizde u duši, sami sebe lažemo i furamo se na hrvatstvo iza čijeg se plašta potkradamo.
Pravo lice
Najveću štetu Srbima radi prvi među njima u Srbiji. 'Ajde iskreno, prema srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću - prirodnom nasljedniku svog uzora, tupastog četničkog vojvode Vojislava Šešelja, kojeg se pak odrekao zbog povećanih političkih ambicija – može se osjećati samo duboki prijezir. Taj pobornik velikosrpske politike koja je zavila u crno i crvenom krvlju natopila gotovo cijeli prostor bivše države, te militarist koji se pravi da je u međuvremenu postao pacifist, u duši je bio i ostao osvajač tuđe zemlje i četnik. Jedino što je zbog prirode posla i međunarodne zajednice vojnu čizmu, kojom bi da je imao hrabrosti gazio po hrvatskim glavama, zamijenio salonkama kojima se sada kreće briselskim, moskovskim i washingtonskim hodnicima.
Što drugo nego najotvorenije gađenje čovjek može osjetiti prema Ivici Dačiću, kuriru, glasnogovorniku, ulizici i čmaroliscu Miloševićeve žene Mirjane Marković, koja kao i on na duši ima nepregledan niz nevino pobijenih i zaklanih? Normalnom čovjeku ovaj se dvojac političkih perverznjaka i ratnih huškača može samo gaditi. I Vučić i Dačić iritantni su do boli. Ali to nije razlog da se tuče Srbe po Hrvatskoj. To što ova dva politička pokvarenjaka i lažnjaka slabost svojih politika pokušavaju zamijeniti sramotnom i agresivnom retorikom o Hrvatskoj, Oluji i još koječemu, nije, ne može i ne smije biti razlog za nijedan napad na Srbe u Hrvatskoj.
To što dio Srba u Hrvatskoj, posebno na nekad okupiranim područjima gdje su u prvom dijelu devedesetih pokazali svoje pravo lice, i dalje gleda Crvenu zvezdu i navija za nju, to što su im Delije koje su sudjelovale u masakrima po Hrvatskoj velika fora, pravo je koje im se ne može osporiti, ali i puno govori o njima. No ni to nije razlog da Hrvati tuku Srbe.
Srbe nemaš pravo tući ni zbog toga što znaju sudbinu brojnih nestalih u Vukovaru, ne smiješ ih tući zbog tri podignuta prsta, ni zbog parkinga, ni zbog ćirilice, ni zbog Delija, ni zbog uokvirenih Dražinih slika jednim čavlom zabijenih na zid dnevnog boravka kuće smještene u nekoj zabiti ili vukojebini. Srbe, koliko god se s njima ne slagao, nitko u Hrvatskoj ne smije tući. Osobno, bliži su mi eskimski narodni plesovi i rituali plemena iz brazilskih prašuma nego srpska pop kultura i luda deračina silikoniziranih jeftinih dama umišljenih da su pjevačice svjetskog glasa.
Iako se i mnogi Hrvati na to pale, meni je to privlačno kao i prdac medvjeda punog želuca. Kulturološki i sociološki mnogi od nas ne pripadaju tom svijetu kiča i najnižih mogućih vrijednosti. Ali ne možeš zato što su Srbija i Beograd prepuni takvog sadržaja u Hrvatskoj tući Srbe. Ne dirajte, ljudi, hrvatske Srbe! Oni su dio nas, bez obzira na to kakvi su neki među njima…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
